NOVI ŽIVOT YAYE

‘Želim izvući nešto osobno, nešto toplo iz svih tih ljudi. To je ono što volim čuti u eteru‘

Pjevačica Jinxa svake druge srijede u svojoj novoj emisiji na radiju Yammat ugošćuje svoje kolege umjetnike

Teško je izabrati koju radiopostaju slušati. Ili smetaju reklame, ili voditelji misle da trebaju reći svaku ludost koja im prođe kroz glavu. Ili nema dobre glazbe. A potreban je i govorni sadržaj - nekada su riječi te koje donesu pametne misli drugih ljudi. Kao čitanje, samo što se uz radio može raditi sve. Zato radio uspijeva preživjeti i uz društvene mreže i uz svijet aplikacija za slušanje glazbe. Davno je objasnio televiziji da ga neće ugroziti. Od prije nekoliko tjedana u radijskim se eterima pojavila nova kulturna emisija, Yayino gnijezdo. Naravno, na Yammatu. Svake druge srijede navečer Jadranka Yaya Ivaniš uvede slušatelje u svijet nekog likovnjaka, iskopa najveće tajne i najdublje misli, ponekad i one vrlo površne, jer život čine i površne stvari, i nježno ih pusti u eter. Naravno, jer Yaya je ta koja sve može, od prvog trenutka kada se pojavila na sceni bila je ona cura koja sve izvede s lakoćom, zavodeći opuštenošću i profinjenim stilom.

Sve je nastalo kao ideja Alena Balena, velikog maga Yammata koji je kreirao taj radio, a onda naglo nestao, zbog onog prokletog srčanog udara. Balen je pažljivo okupljao ekipu Yammata, uvlačio u nju legendarne voditelje - glazbene urednike, ali i privlačio ljude čiji prvi izbor svakako nije puštati glazbu na nekom radiju. Tako su na Yammatu završili i Boris Jokić, Slaven Kosanović Lunar i mnogi drugi koji predstavljaju svoje svjetove kroz glazbu. Yaya je godinama odgađala tu odluku da se ubaci u rad Yammata. - Volim uzeti one zadatke koji me obuzmu. Želim raditi stvari koje su i društveno korisne, pa se kristalizirala ideja raditi emisiju o vizualnom artu na mediju koji se sluša - kaže dok zbog mjera opreza pred virusom i potresima šećemo povrh Pantovčaka. - U eteru ima puno topline i nježnosti, bez obzira na brojke zaraženih i oboljelih. Obično su te kulturne emisije djelovale kao da su napravljene za određeni krug intelektualaca koji je sam sebi dovoljan i onda i ne dopiru do slušatelja - opisuje svoje zamisli koje su je dovele do etera. S Ivonom Kovačević s Yammata dugo je razrađivala ideju kako sve to realizirati, napisale su gomilu kartica tekstova dok nisu došle do Yayina gnijezda. Zasad se Yaya bavi likovnjacima, iako računaju da će se u eteru pojaviti i glumci, plesači, drugi umjetnici. A možda završe i kao videoverzija, pokažu na nekom ekranu kako izgledaju ti razgovori.

image
Marko Miscevic/Cropix

- Želim izvući nešto osobno, nešto toplo iz svih tih ljudi. To je ono što volim čuti u eteru, nebitno je čak i tko govori, ali ljudi znaju otkrivati mnoge lijepe stvari koje nose u sebi - ističe govoreći kako joj je dosta bombastičnih stvari koje se pojavljuju u medijima. - Ne znam, nikada se ne osjećam da sam negdje posebno doma. Nikada me nije bilo strah reći ‘da’ na razne šašave ideje, od nastupa u bendu do danas, pa sam, eto, i u eteru. Tako učiš neke stvari, a to je zanimljivije nego da si sam sebi spomenik. Uostalom, dosta često sam, baš zbog toga što sam takva, kretala ispočetka - kaže. Opisuje kako, gledajući na mlađu sebe, cijeli život mora nositi svoju rastresenost i privlačnost prema raznim stvarima u životu. Sada je, umjesto da se bori i slaže stvari u životu, jednostavno naučila prihvatiti ih sve, tako da ima radionice s klincima, barem ih je imala do korone, priprema se za emisije, radila je u Centru za rehabilitaciju osoba s intelektualnim poteškoćama, angažirana je u high schol bandu, neprestano izrađuje nakit. Ustvari, stalno radi na sebi.

Ma, to je Yaya. Za nju nije bilo neobično kada se kao maturantica pojavila u Jinxima, prevrnula početnu ideju o dvije sestre kao back vokalima i s bendom ispisala jednu od ljepših glazbenih priča, puno većih od zemljopisnih granica koje bi određivale jedan pop band. Kaže da se u pravom trenutku našla okružena “svojim” ljudima, bliskima sebi, i da je to važno, nešto što govori i svojoj kćeri, da se okruži ljudima s kojima ima zajedničke poglede, s kojima može razgovarati i graditi se. Ona je tako naletjela, ako postoji slučajnost u životu, i na Cocu Mosquita, Gordana Muratovića. - Coco je inteligentan lik, studirao je komparativnu, jako je načitan i naslušan. Zajedno smo gledali druge bendove, kako se razvijaju, kako izgledaju. On je bio odličan art director, a mislim da sam mu i ja pomogla - kaže o tome kako su Jinxi došli do svojeg vizualnog identiteta. Ne krije koliko ga cijeni. Kada govori o bendu, nekako joj glas bude još nježniji, jer očito govori o nečemu s čime je emotivno, na dobar način, povezana.

image
Marko Miscevic/Cropix

- Odijevanje je, između ostalog, tada bilo statement, ja sam bila u second hand fazi, s frendicama rovarila po buvljacima, posuđivale smo si određene komade odjeće. Ali, glavno je pitanje bilo u svakom razgovoru i predstavljanju u to doba mladosti: ‘Što slušaš?’ - govori o tome kako su se vizualno definirali. Smatra da je tada postojalo nešto što se može nazvati poistovjećivanje s plemenima, darkerima, heavy metalcima, punkerima i drugima. Voljela je upijati. Misli da danas više nije tako, da je danas internet donio neka druga pravila iako postoji i K-pop sa svojim sljedbenicima. Misli da je teško danas sklopiti neki obrazac u koji bi se mladi uklopili. Jinxi su napravili veliku, uistinu impresivnu sljedbu i štovatelje. - Nakon Juge smo postali popularni. Veliki bendovi to su napravili prije, no mi smo tada bili mali. Imamo velike pjesme, ali teško je reći da smo veliki bend - oprezna je pri određivanju banda. Kaže da svaka pjesma ima svoj put i svoj život koji se ne može kontrolirati. No, teško može bilo koji bend izbaciti tako velike pjesme kao što su oni uspjeli. Uostalom, to je dobra, prilično poštena mjera određivanja veličine i značaja nekog benda. - Bili smo jako različiti. Bili smo nevjerojatan spoj idiota - izgovori na svoj, predivan način, uključujući sebe kao prvu u tu grupu idiota koje treba voljeti. Smatra da se ta različitost može uočiti na prvu, činjenicom da se privatno nisu družili. Ali, imali su kemiju.

- Coki je glavni autor, pjesme su njegove, kompletno. Bio je odličan aranžer. I producent. Imao je ključno, ideje. On je imao ideju - opisuje kako se nije događalo da se nađu na probi i onda zajedno stvaraju pjesmu. Ne, liderstvo je bilo određeno samom prirodom stvari. - Lideri se nametnu, uvijek se jedan postavi kao vođa - tumači. - Bitan je projekt na kojem radiš, je li dobar, kako mu se postaviš, posvetiš - govori Yaya.

Njoj se u istom trenutku u životu pojavila glazba i likovnost. - Naravno da sam odmalena bila u tome. Mama mi je likovnjak, tata muzičar. Htjeli su da u životu izaberem nešto normalno. Tako sam uzela oboje - kaže. Dodaje da je htjela biti dizajnerica, ali ju je majka navela da ode na Akademiju. Yaya kaže kako ju je neko vrijeme mučilo to da li svaštari, je li previše rastresena i ne može se “izbrusiti”. - Rekla sam si: baš me briga. Kao da se moram izbrusiti. Bitno je da si zadovoljan, da radiš ono što ti se sviđa i da pritom zarađuješ neki novac - govori kroz smijeh. Naravno da se nije izbrusila, dodaje i da ne zna nikoga tko se izbrusio. Možda postoje neki genijalci, ali nisu zanimljivi. Bend je pritom bio savršeno izbrušen, na mnogim razinama, od prezentacije u javnosti do odabira pjesama, stila, svega. Potpuno otkačeni i svoji, bili su bend koji je jednostavno oduvijek djelovao kao veliki bend. U nekom trenutku Yaya kaže da su postali veći nakon raspada tržišta. - Neki su bendovi bili veliki u onoj zemlji, a mi smo to postali poslije - spomene i doda kako je, među stvarima koje je naučila na Akademiji, naučila da priča, pravilo o zlatnom rezu postoji i zato da ljude nauči umjerenosti. Ili pravoj mjeri. - Tako naučiš i neke korisne stvari o životu - kaže.

image
Marko Miscevic/Cropix

Ispriča kako je na Akademiji shvatila da u životu neke stvari možeš, ali i ne moraš napraviti. - Nitko te ne tjera. To je prilično dobra situacija jer se u jednom trenutku pitaš hoću li stvarno provesti tri sata na nekoj dosadnoj kavi. Tu sam skužila pojam vremena, da ono što možeš napraviti u određena tri sata možeš napraviti samo tada, ne prije, ne kasnije, a svakako ne bilo kada. U sat vremena možeš nacrtati, zalijepiti čuda. Možeš ih provesti i pred televizorom. Onda je bolje uzeti glinu i nešto izmijesiti - ispriča i doda kako je imala odličnog gurua, profesora Zlatka Kesera koji je imao veliku energiju, karizmu i studentima otvarao bitna pitanja. - Kada si klinac, to ne skužiš, treba ti netko - veli. Nema to veze s inspiracijom. - Lijepo je to kod mene rekao Korkut: ‘Moraš biti u pravo vrijeme na pravom mjestu da je dočekaš’ - doda i podsjeti da svi oni koji nešto naprave, to uspiju kroz puno rada.

Nju kao likovnu umjetnicu zanima materija, ne nalazi ništa u digitalnom. - Zato je kod nas sve u neredu, jer stalno kopamo, okružujemo se stvarima i onda u njima nalazimo odgovore - kaže. Ispriča da je kod Gordane Bakić, profesorice na Akademiji, uočila kako joj je pod ateljea ispunjen otvorenim magazinima. - Sve izgleda kao ogromna instalacija gdje su na podu časopisi, knjige. To su otvorene stranice prepune ilustracija, tekstova, a sve joj je izvor vizualnog poticaja, ideja. Tako je meni s nakitom, imam gomilu kožica, koža, perlica, gumbića, komadića ne znam čega i stalno se pokušavam zauzdati. A svakome od nas bi umjesto toga trebalo valjda sto kvadrata nečega u čemu se igramo, onoga što je dio našeg bića u kojem smo i nešto drugo - ispriča i nasmije se jer ju tješi kada shvati da iste probleme imaju i drugi, gomilu stvari za koje ne znaju gdje ih smjestiti, a potrebne su im. Zato iza svakog umjetnika ostaje gomila radova, tumači.

image
Marko Miscevic/Cropix

Na tržištu je kao umjetnica. Kaže i da je cijena koja se pojavi uvijek pitanje sreće i trenutka, da je teško procijeniti zašto bi neka slika koštala sedam tisuća nečega, a ne više ili manje. No, to se ionako sve samo po sebi složi. - Tko zna kako treba biti. Ja mislim da je bolje biti sit, živ umjetnik koji uspije platiti svoje račune nego slavan i mrtav od gladi. Ne treba sve uzeti ozbiljno, želim se i šaliti, zabavljati se malo u životu - odvede je u nekom trenutku misao prema ovozemaljskom u svijetu umjetnice. A ako je netko u životu osoba koja djeluje kao da se dobro zabavlja, onda je to Yaya. To je, uostalom, bio onaj touch koji Jinxima nije mogao donijeti nitko osim nje. Coco je to vjerojatno osjetio trenutak prije nego što je odlučio uzeti Yayu za band. S njom, ali i samo sa svakim tko je činio Jinxe mogla je nastati magija koja ih je činila većim od bilo koje pozicije na rang-listama i u dvoranama u kojima su nastupali. Postoje bendovi koji su veliki zato što su mali i koji su takvi uvijek, uporno odbijajući prodati dušu. Publika to osjeća i cijeni.

Plan joj je usavršiti se u svojem radijskom programu. To ju trenutno jako zaokuplja. - Nisam novinarka, to nije moja struka. Glupo je bilo da to pokušam napraviti iz nekog novinarskog kuta, pa idem iz svog, pustim razgovor da me odvede kuda treba. Nikad ne znaš gdje ćeš zagrepsti i što ćeš naći u tome. Ali, lijepo je, oduševljava. Odem u atelje, na lice mjesta gdje se stvari događaju jer mislim da se tamo ljudi lakše otvore, u svojem prostoru. Raspitujem se o ljudima s kojima razgovaram, pitam njihove prijatelje, pokušavam se dobro pripremiti - opisuje svoje pripreme. Pritom radi i grubu montažu, reže dijelove bez kojih emisija ipak može izaći u zanimljivih četrdeset minuta u eteru. Nakon toga materijal predaje majstoru za eter. Nikola Galina je taj koji dorađuje, tonski i montažerski sve pripremi za slušatelje. No, to je trenutni plan. Onaj veliki je pustiti se da i dalje bude sve po njenom, ali to nije plan, ne može se isplanirati smijeh, dobra pjesma ili slika. Oni se pojave, izađu iz ljudi. Samo treba biti u pravom trenutku na pravom mjestu. I opustiti se. Ne zaboraviti onaj stih, da je raj prevara za kraj. Izabrati ga ovdje, sada.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. veljača 2021 18:28