Kompozitor, književnik, kantautor, slikar... Arsen Dedić nikad sa sigurnošću nije mogao reći koje mu je od tih zanimanja bilo primarno.
Rođen je 28. srpnja 1938. u Šibeniku. Otac Jovan mu je bio zidar koji je svirao u limenoj glazbi, a majka Jelka domaćica. Arsen se ocu pridružio u orkestru svirajući jutarnje budnice, zatim ponekad na sprovodima, ali i u operetama. Nakon što je završio gimnaziju i srednju glazbenu školu, otišao je u Zagreb na Pravni fakultet jer su 'roditelji htjeli da studira nešto ozbiljno', no 1959. upisao je Muzičku akademiju i diplomirao 1964.
Radio je honorarno kao glazbenik suradnik na HRT-u, svirao flautu i pisao tekstove za druge. Za pjesmu je prvi put nagrađen u splitskom Vidiku. Polet je redovito objavljivao njegove tekstove. Pjevao je u vokalnih skupinama, a imao je odio je i instrumentalni ansambl (Kvartet flauta).
Prvi put se kao kantautor pojavio na splitskom festivalu 1963., a već godinu kasnije njegove pjesme 'Kuća pored mora' i Moderato Cantabile' postale su hit.
- Kantautorski je put staza usamljenika koja se ne da oponašati. Njime kročite sami, ne slijede vas ushićene mase i malo je vjerojatno da ćete na toj stazi ili, ako hoćete, stranputici, sresti glazbenike koji rade pjesme za širu potrošnju. Oni se obraćaju drugoj vrsti publike. Svatko od nas radi za one do kojih to dospijeva. Ovo što ja radim dospijeva do manjeg broja ljudi nego što dospijevaju oni što danas repaju ili rade neke druge stvari. I to je divno. Neka procvjeta tisuću cvjetova, neka svatko radi svoje, u tome je ljepota, rekao je Dedić.
Autor je glazbe za gotovo sve histrionske predstave.
Bio je član Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatskog društva pisaca.
Knjiga stihova 'Brod u boci' (1971.) prodana je u više od 60.000 primjeraka. Dva puta je dobio Zlatnu arenu za filmsku glazbu.
- Kad bih zbrajao koliko sam toga napravio na filmu, na teatru, u autorskoj pjesmi došao bih do visoke brojke... Pa, to je kao da je na tom poslu radilo najmanje pet ljudi. Iza mene je glazba za stotinu filmova, za gotovo sto i pedeset kazališnih predstava, na desetke CD ploča, između trideset i četrdeset knjiga od kojih su neke objavljene i vani... Prevođen sam na puno jezika. I, što da kažem? Bilo bi dovoljno! Nisam ni častohlepan ni gramziv, nije mi do novca ni zarade, ispričao je prošle godine.
Žene su mu uvijek bile najveća inspiracija i najvjernija publika.
Jedna od najvažnijih godina u njegovom životu bila je 1959. kad je upoznao Gabi Novak. Tek nakon 11 godina poznanstva i prijateljstva su postali par.
- Upoznao nas je tekstopisac Mario Bogliuni. Rekao mi je da jedan iz Šibenika došao, Igor Krimov, a inače ti se zove Arsen Dedić. Bio je tako mršav, blijed... onako, kao neki dječarac. Upravo je Arsen napravio prijevod za pjesmu ‘Netko bdije nada mnom’, za moj prvi LP 1962. Stalno smo komunicirali, postali vrlo dobri prijatelji, kao brat i sestra. Imali smo lijepo, nježno prijateljstvo. No tada smo bili svaki u svojim brakovima. Onda kada smo prošli taj dio svojih života, kada su brakovi završili, početkom 70-ih naše prijateljstvo razvilo se u dublju vezu i potrebu jednog za drugim. Počeli smo živjeti zajedno, a ‘73. nam se rodio Matija... Svašta smo prošli zajedno, stvarno puno. Previše toga. To je jedan ispunjeni život sa svim najljepšim trenucima i sa stradanjima i s bolesti i s gomilom faza, ali sve smo to zajednički prebrodili, ispričala je Gabi lani u intervjuu.
Iz braka s Vesnom Matoš Arsen ima kćer Sandru, a s Gabi je dobio sina Matiju.
Prije deset godina mu je transplatirana jetra na klinici u Padovi. Dobio je organ tridesetogodišnje djevojke koja je noć prije njegove operacije umrla od srčanog udara.
Arsenu su posljednjih godina najveće veselje bile 13-godišnja unuka Lu i 4-godišnja Ema.
Često je govorio da mu je njegova Gabi bila 'namrijeta'. 'Ona je moj glavni čuvar, ali i ja njen glavni čuvar. Meni je stalo do toga da ona živi duže nego ja, jer je ona stožerna persona u ovoj obitelji. Ona sve drži na okupu'.