Neprikosnovena umjetnica, žena čiji glas obara s nogu u svakoj pjesmi, diva, iako ne voli da je tako nazivaju, scenskim izričajem najekstravagantnija pjevačica s ovih prostora, uvijek drugačija i uvijek posebna, sve to i još puno više je Josipa Lisac, bez obzira na to volite li njezinu glazbu ili ne. I dan-danas njezini su koncerti rasprodani.
Tinejdžerski dani
Na pozornici je od svoje 12. godine, kad je s dječjim zborom Radio televizije Zagreb osvojila Grand Prix u Lilleu, a ove godine obilježava 50 godina iznimne glazbene karijere kroz koju je, zajedno sa svojom životnom ljubavi Karlom Metikošem, svojoj publici poklonila brojna nezaboravna glazbena ostvarenja, između ostalog i, po mnogima, najljepši ljubavni album “Dnevnik jedne ljubavi”, koji je nedavno proslavio 40. obljetnicu. Odmah na početku razgovora dotakli smo se i njezinih nagrada, među kojima je čak 16 Porina.
- Napadam strašno, svim mogućim snagama Nikšu Bratoša. I sad sam u nominaciji za 17. - smije se.
Najvećim uspjehom karijere, skromno, smatra upravo činjenicu da je opstala.
- Pola stoljeća. Da se prestrašiš. Ali, uspjela sam nositi u sebi toleranciju i ustrajala da bih mogla dočekati tih 50 godina, da imam i dan-danas rasprodane koncerte. Imam još snage. Snimila sam novu pjesmu s grupom Chui. Fenomenalno, izvan šablona, glazbenih mainstreamova. S druge strane, upoznala sam Karla Metikoša. On je meni darovao najljepše pjesme. Ja sam doživjela ljubav, glazbeno nadahnuće... Ostavio mi je glazbenu baštinu. To su najveći uspjesi - objašnjava Josipa.
Njezina glazbena karijera počela je s grupom O’Hara početkom rujna 1967. u atriju Teatra &TD gdje se održavao Internacionalni festival studentskih kazališta.
- Imala sam četiri ili pet pjesama na repertoaru, a nastupali smo pred jako puno stranaca i tako sam vrtjela od prve do pete, od pete do prve, ali samo znam da sam jedno 200 puta otpjevala ‘Summertime’. To su svi htjeli. Znali su reći i moje ime. To je trajalo sedam dana u komadu. I tada nas je čuo Nikola Nešković, beogradski novinar i producent u potrazi za mladim talentima, i sutradan smo već bili angažirani u tada najboljoj u bivšoj Jugoslaviji glazbenoj emisiji ‘Koncert za ludi mladi svijet’. To je jedini put da sam imala tremu jer u toj su emisiji nastupale zvijezde poput Indexa. Užasno sam se prestrašila, mislila sam da sam grozna. Bilo bi sve bolje da za emisiju nisam saznala naknadno. Kasnije će se u životu pokazati da to nije dobro. Moram uvijek sve znati i onda se znam odnositi prema tome - prisjeća se.
Susret u Skoplju
Opatijski festival iduće 1968. godine bio je, pak, njezin prvi samostalni nastup.
- Da se ovo nije zavrtjelo prije, ne bi se niti dogodilo to u Opatiji. Jer su svi čuli za mene i to su bile preporuke. Arsen mi je poklonio pjesmu, ali Nikola Nešković je urgirao, pa sam već i ranije s O’Harom imala nastup u Varaždinu s grupom 220 i kasnije u Domu omladine opet s Grupom 220 u Beogradu. Panika. Bila sam dijete od 17 godina - kaže.
Svoga voljenog Karla prvi put je susrela u Skoplju krajem 1970., na vrhuncu njegove popularnosti, pod imenom Matt Collins. Kako kaže, kupila je njegovu singlicu “Don’t Say Goodbye”, koju će kasnije pjevati i sama na hrvatskom kao “Karte na stol”.
- Kad sam ga uživo vidjela, to je bilo nešto fantastično. Fenomenalan susret. Prišla sam klaviru za kojim je svirao, a bio je jako zgodan, nešto najzgodnije što se može vidjeti. Mislim da sam rekla: ‘Kako vi lijepo svirate’. Bezveze. On uopće nije dignuo glavu da me pogleda. Nisam mu htjela smetati i maknula sam se. Upoznali smo se početkom ‘71. u Kulušiću, i kasnije mi je rekao da nikada tako nikoga nije pogledao. A nisam ni ja. Koncert u Petrinji 6. veljače ‘71. bio je naš dan ljubavi, kasnije privatno Valentinovo. U tom jednom pogledu sve je bilo jasno. No, da se vratim u Skoplje, on bi vam točno opisao kako sam prišla, kako sam izgledala, što sam imala na sebi. Imao je fantastičnu percepciju, a ja sam mislila da me nije niti pogledao. Kasnije u životu ću vidjeti da je sve primjećivao. Bili bismo na istome mjestu, a ja ne bih pola toga zamijetila. Vidio bi i tko mi se udvarao. Bio je jedan glumac u Skoplju koji je sjedio pokraj mene, a on je točno vidio svaki pokret. Kad se sjetim, vidim milijardu tih duhovitih trenutaka i počnem se valjati od smijeha. Bio je jako duhovit i uvijek me htio nasmijavati. Drago mi je da se mogu toga sjetiti. A težina, ona druga strana, to nosim - napominje.
Svake godine od prerane smrti Karla Metikoša 1991., 10. prosinca Josipa ima koncert posvećen njemu, pa će tako ove godine to biti i veliko finale 50. obljetnice karijere.
- Nešto ću smisliti, povezat ću to. Mi smo zajedno u toj glazbi, i stvarali smo. Živjeti kroz tu glazbu je blagoslov - sigurna je.
Po mnogočemu je bila prva, pa je tako bila zvijezda i “Gubec-bega”, prve rock-opere u tadašnjoj Jugoslaviji. Posebna je i po svom modnom izričaju. Nema stilista, ali uvijek je odskakala od rutine. No, sebe ne doživljava kao modnu ikonu.
Vizualni element
- Volim da me ljudi dožive i glazbeno i vizualno. To je ipak scena, mjesto koje zaslužuje da osoba pokaže karakter, svjetonazor. Jako volim crnu boju, odmalena. Na svom prvom koncertu imala sam crnu suknju, crnu bluzu i potpuno bijele čarape. Imala sam i pofarbanu crnu kosu, sama sam se stilizirala. Ipak je to bilo ‘67., ‘68. i bila sam tinejdžerica. Nisam išla tada u Trst i Graz, gdje su svi išli kupovati. Ja sam mislila da to mogu tu naći i vjerujte mi da sam za te svoje nastupe pronašla nešto. Ja nemam stilista, ali imam oko sebe ljude s kojima surađujem, ali ipak sve ide iz moje glave. Tako je bilo od malena. Kad sam imala 20 godina, zamolila sam akademskog slikara da mi oslika haljinu u kojoj ću pjevati pjesmu ‘Oluja’. Znamo kako je bila ‘obučena’ scena na mojim počecima. Prekrasne natapirane glave, haljine, šljokice, elegancija, a ja sam bila kontra toga i odmah izazivala ‘za i protiv’. Ili su mislili da ne valja ništa ili su bili iznenađeni nečim što nikad nisu vidjeli i govorili da sam hrabra - priča Josipa.
U karijeri se okušala u čitavoj lepezi žanrova, uvijek dajući svemu vlastiti pečat.
- Ja jako puno u svim svojim pjesmama imam klasične glazbe, poput one obrade i orkestracije iz 1994. godine na koncertu u čast Karla, to je jedan prekrasan album. To se tek danas razumije, nakon 23 godine, izvođači žele imati koncerte uz filharmoniju, simfonijski orkestar, ali to nisu nisu takve orkestracije kakve je radio maestro Kuljerić - pojašnjava.
Svi žele imati duet s Josipom. To je činjenica, iako će ona reći da je to možda pretjerana izjava.
- Dino Dvornik i ja, kad smo se našli, mi smo bili kao jedno. Našla sam se s grupom Boa, i opet smo bili kao jedno. Pa Cubismo koji su obradili ‘Nanana’. To je bilo fantastično. Kao da sam došla s Kube, zajedno s njima. Tu su i jazzeri, pa moderni glazbeni izričaji, indie, hip hop... Naprosto, idu godine, dođu grupe, poput repera i pjesme ‘Ritam grada’, za koju nisam znala da je himna repera. Marin Ivanović je predivno napravio ‘Ritam grada’ - ispričala je, dodajući i druge suradnje poput one s grupom Quasarr, ali i posljednju u nizu s grupom Chui, s kojima je nedavno snimila i spot za pjesmu “Tebi putujem”.
Surađivala je s najvećim domaćim i svjetskim jazzerima, a zajednički dvogodišnji boravak s Metikošem u SAD-u, gdje su otputovali 1977., dodatno je utjecao na njezin kasniji izričaj.
- Imala sam 19 godina kad sam upoznala Iću Kelemena, Damira Dičića, Boška Petrovića. Surađivala sam s njima. Godinu dana nakon premijere ‘Gubec-bega’ gdje sam bila zauzeta ulogom Jane, 1976. ja ću, u produkciji Karla Metikoša i Boška Petrovića, imati svjetske jazzere kraj sebe, poput trubača Clarka Terryja. On svira na albumu ‘BP Convention International’, gdje sam na hrvatskom pjevala svjetske evergreene. Tu je i Ernie Wilkins, Albert Mangelsdorff, Art Farmer, a i naši vrhunski od Boška Petrovića, Prohaske, Dičića. Jazz je uvijek bio moj prijatelj, kraj mene - tvrdi Josipa.
Činjenica je da Josipa Lisac može nastupiti na svakom festivalu i da je publika, svih generacija i glazbenih smjerova, dočeka nekako kao svoju. Zapravo, jedina je Josipa bezvremena na domaćoj sceni.
- Nije da spavam ili zamišljam da sam zvijezda. Ja sam radnica i ratnica, itekako razmišljam kako ću sutra. Moram stalno biti ekskluzivna. Još se propitkujem i to nikada ne prestaje. Nije to tajna, nego bi tako trebalo biti - sigurna je.
Novi album
Tijekom karijere imala je i glumačkih izleta, a između ostalih glumila je u filmu “Dvanaest žigosanih”, ali i u biografskoj drami “Wallenberg: A Hero’s Story” uz bok Richarda Chamberlaina. Danas se na mogući glumački angažman samo nasmije.
- Možda bih odigrala ulogu neke stare babe s rupcom. Imala sam audiozapis u filmu Rajka Grlića ‘Ustav Republike Hrvatske’. Protegnu se i kazališne predstave. Imala sam i jače pozive, koje sam i odbila. Puno sam puta u životu rekla ‘ne’. Treba to znati reći. Možda je lakše kroz život vidjeti ono što ti se ne sviđa, ali pronaći što ti se sviđa je puno teže. Objasnili su mi, da oni koji me vole, dvaput više me vole nego oni koji vole sve - ispričala je.
Uskoro je čeka rasprodani koncert u Novom Sadu, a pjesma “Moja magija”, svakako je, najavljuje put prema novom albumu.
- Ove će godine izaći i reizdanje ‘Antologije’. Neka publika budu strpljiva do novog albuma. Ima nešto što je iznad nas, a mi smo tu da možda malo jače usmjeravamo. Ja sam tu i želim i hoću i bit će kad će bit’ - u svom je stilu zaključila Josipa.