DON LETTS

ŽIVUĆA LEGENDA POP-KULTURE U moje vrijeme glazba je bila sredstvo za društvene promjene

'Ljudi valjda misle da Don Letts sjedi u kući i po cijeli dan sluša reggae ili punk rock, tj. da živim u prošlosti. Ali jedini ljudi koji slušaju samo jednu vrstu glazbe su desetogodišnjaci'
 Promo

Filmski redatelj nagrađen Grammyjem, glazbenik, DJ, radijski voditelj, karika koja je spojila s jedne strane heroje punk rocka i s druge ikone reggae glazbe u 1970-ima, čovjek koji je bilježio glazbenu povijest snimajući filmove o The Clashu… u najkraćim crtama, šezdesetogodišnji Don Letts živuća je legenda pop-kulture.

Gostovat će na 14. Seasplash festivalu koji počinje u četvrtak 21. srpnja u Puli, gdje će se, kako kaže, “sa svima gledati u oči”. Britkog jezika i jasnih oblikovanih misli, Letts je i dalje čovjek otvorenog duha koji se ne libi reći što misli. Kao DJ, dugo je prezirao Ibizu kao sinonim EDM scene, no nedavno se prvi put odazvao pozivu da tamo dođe, od čega je i krenuo razgovor.

Zanimljivo je da ste nedavno prvi put posjetili Ibizu, a imali ste puno toga protiv nje.

- Da. Bilo je ludo. Nisam tamo bio sve do ovog ljeta, jer nije to moj BPM, ako me razumijete. Uglavnom, jedan ritam vlada na cijelom otoku, ali sadržaj ponude im raste. Ima zanimljivih stvari u koje sam se i ja uklopio. Super je tamo ako si mlad. Ja se još oporavljam (smijeh).

Kako se oporavljate od Brexita?

- To je bila ludost! Morali smo ostati u Europi. Tko god je glasao za izlazak, smatram ga idiotom. Nipošto nisam bio za izlazak. Podbacili su mladi birači. Mladi su nesvjesni situacije. I glazba je takva. Nerevolucionarna. Političari uvijek igraju na to da se svide starijoj populaciji. Tako je bilo i ovaj put. Brexit je poraz mladih. Oni, nažalost, u najvećem broju nisu izašli na referendum.

Oduvijek ste bili povezani s glazbenicima koji su imali jaku političku poruku, kao što su The Clash, Sex Pistols, Bob Marley. Gdje je nestao taj revolucionarni duh u današnjoj zapadnoj glazbi?

- Dolazim iz generacije kojoj je glazba pomagala da bude ono što želi biti. Glazba je bila sredstvo za društvene promjene, ali i za zabavu. Možete se i trebate zabavljati, ali ne možete cijeli život provesti na plesnom podiju. Kad glazba stane, morate se suočiti s realnošću. Jako sam iskren u ovome što govorim, naime, u SAD-u i Velikoj Britaniji nije nimalo popularno da kao glazbenik imate političko mišljenje. Dapače, popularno je da nemate nikakvo mišljenje ni o čemu. Glazba služi za prodaju proizvoda. Sve je to soundtrack za reklame, ako me razumijete. Ali Don Letts putuje svijetom i vidi da jako puno njih i dalje vjeruje da glazba može inspirirati, informirati i imati svojstvo promjene života. Puno ljudi smatra da glazba nije samo proizvod.

Jeste li na svojim putovanjima ostatkom svijeta možda naišli na ikonične figure, kao što su primjerice bili Joe Strummer ili Bob Marley? Dakle, neke nove eventualne heroje?

- To je jako dobro pitanje. Nažalost, nisam sreo mlade ljude, poput Rottena, Strummera ili Marleyja. Ne mogu reći da ih nema, ali takvi danas ne mogu zadobiti pozornost i podršku diskografske kuće. Takvi bi tjerali ljude da misle, a u ovoj zemlji se želi da ljudi budu glupi, da im mogu lakše uzimati novac. Ne možeš pametnoj osobi tako lako uzeti novac kao glupoj. Glazba ovdje na zapadu samo služi kao pomoć pri toj operaciji. Na zapadu je puno glazbe obično sranje. Ne sva, ali puno jest! Ugađa se aspiracijama mladih. Kad sam u mladosti ulazio u glazbu, činio sam to iz pobude da budem protiv sustava, a ne da budem dio njega. Danas je to suprotno, danas se ulazi da bi se postalo dijelom elite. Morate reći: ‘Jebeš TV, jebeš radio!’ I onda svijet opet postaje uzbudljivo mjesto.

Jesu li to bili vaši imperativi iz mladosti kad ste otkrili reggae?

- Apsolutno. Reggae je inspirirao i informirao. Nije ga bilo u medijima. Morali ste se dati u potragu na opskurnim mjestima.

Na tim mjestima ste upoznali i članove The Clasha i Sex Pistolsa. Jednom prigodom ste izjavili da su oni bili jedini bijelci koji su plesali na Jah Shaku, ako se ne varam? Jeste li već tada osjećali da punk rock i reggae mogu ići skupa?

- Kada govorimo o punk rocku, tada govorimo o stajalištu i duhu. Za mnoge bijelce punk rock je bio važan. Za mene je pak reggae bio crni punk rock, kao što mi je nešto kasnije i hip hop, kad se pojavio, bio američki crni punk rock. Za mene je to sve isto i svodi se na komuniciranje ideja. Na taj način razlikujem glazbu. Ako ne komunicira neke ideje, nije mi zanimljivo.

 Kako kao umjetnik paralelno radite na toliko širokom spektru angažmana?

- O da, to mi svi kažu i pitaju se kako to sve mogu povezati. Ali meni je to sve jedna stvar, a to je to famozno komuniciranje ideja, ali na način i jezik koji mladi ljudi razumiju. Sve ostalo je samo medijski predložak kroz koji se to radi, bilo da je riječ o radijskim emisijama koje vodim, o snimanju filmova, sviranju ili DJ-iranju. Za mene film nadopunjuje glazbu, dok glazba nadopunjuje film. I tako je oduvijek bilo.

Za vas je to onda, pretpostavljam, lakši način rada.

- Apsolutno, iz toga crpim inspiraciju. Jedno područje inspirira drugo. Volim se izražavati na taj način.

Od 2009. godine vodite emisiju Culture Clash Radio na BBC 6 radiju. Zašto taj naziv i kako ste osmislili emisiju?

- To je show u kojem uživam. Ljudi valjda misle da Don Letts sjedi u kući i po cijeli dan sluša reggae ili punk rock, tj. da živim u prošlosti. Ali jedini ljudi koji slušaju samo jednu vrstu glazbe su desetogodišnjaci. Sve osobe koje poznam slušaju sve moguće glazbene stilove. I taj radijski show reflektira moju osobnost, a moja osobnost je otvorena prema svemu što svijet pruža. Ako nisi otvoren prema novom, onda si mrtav.

Recimo, koja scena vas inspirira?

- Zanimljiv je danas taj pojam ‘scena’. Ako se nešto stubokom promijenilo dolaskom 21. stoljeća, to je scena. Nema više velikih identificirajućih pokreta kao što su bili hippie pokret, punk rock ili rave scena. Danas je to sve smiješano u jedno. Internet je puno pridonio takvoj situaciji. Ako i egzistira neka scena, neki underground, nešto novo, onda egzistira na toj informacijskoj autocesti. To ima svoje dobre i loše strane. Koliko internet pomaže ljudima u komuniciranju i razmjeni ideja, toliko je ubio misterij našeg planeta. Kad sam bio mlad, nije bilo interneta. Teško se dolazilo do stvari koje su vas zanimale. Bilo je više borbe, više strasti, više boli. Sve to je obilježavalo kreativni proces. Internet je odstranio puno boli i borbe. I zato mislim da su današnje ideje tako usrane. Nemojte me krivo shvatiti, posjedujem svu moguću tehnologiju, ali ja kontroliram tehnologiju, a ne ona mene. Mislim da trebamo ponovno dovesti ljude u fokus, a ne tehnologiju. U neku ruku zato su festivali kao pulski Seasplash jako važni, jer okupljaju maštovite ljude zajedno i možemo se gledati u oči. Tada to miješanje donosi više kreativnosti. Mislim da je kolektivno iskustvo u 21. stoljeću jako važna stvar.

 Snimili ste dokumentarni film ‘Something New’ o Paulu McCartneyju. Kakvo je bilo iskustvo raditi s legendarnim Beatleom?

- Bilo mi je veliko zadovoljstvo. Kao prvo, iz razloga što sam kao dijete bio veliki obožavatelj Beatlesa. Naravno, kad se pojavio punk rock, gotovo sam potisnuo svu svoju ljubav prema Beatlesima iz rane mladosti. Ali kad je došla šansa za rad s Paulom, gotovo sam plakao iznutra jer me sve podsjetilo na to kako je biti obožavatelj, kao i to koliko glazba snažno može utjecati na život, kako vam zarobi emocije i oslika cijelo jedno životno razdoblje. Šezdeset mi je godina, možda sam pomalo i nostalgičan, ali ta suradnja s McCartneyjem me podsjetila na esencijalne stvari koje u sebi nose mladi ljudi. Tako da je taj rad s Paulom za mene bilo duboko proživljeno emotivno iskustvo.

 I za kraj, moram pitati za bend Big Audio Dynamite koji sam jako volio u mladosti. Naime, postoji li ikakva mogućnost da opet krenete u taj projekt s Mickom Jonesom?

- Učinio bih to već sutra. Volio bih itekako, ali Mick Jones više nije zainteresiran jer je previše bogat (smijeh)!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. listopad 2020 15:33