Posljednjih mjeseci britanski mediji uživali su u prepucavanju nekadašnjih školskih prijatelja Petera Hooka i Bernarda Sumnera, članova Joy Divisiona i New Ordera, koje je u međuvremenu preraslo u pravi rat riječima.
New Order smo - s dva nova člana, basistom Tomom Chapmanom i klavijaturistom Philom Cunninghamom - imali priliku vidjeti na prošlogodišnjem INmusic festivalu, a sada nam stiže i Peter Hook, koji će s pratećim bendom The Light u zagrebačkom Pauku 21. ožujka odsvirati prvi album grupe Joy Division, “Unknown Pleasures”.
Kao Primal Scream
Kako ste odlučili izvoditi albume Joy Divisiona?
- Htio sam obilježiti 30. godišnjicu smrti Iana Curtisa, pa sam tada u Factoryju, mom klubu u Manchesteru, izveo “Closer”. Tada još nisam razmišljao dalje od te proslave, no inspirirali su me Bobby Gillespie i Primal Scream turnejom “Screamadelica”.
Uvijek sam mislila da je za vas priča o Joy Divisionu zatvoreno poglavlje. Kako komentirate optužbe da koristite nasljeđe benda iz komercijalnih razloga?
- Činjenica je da smo mi i dalje živjeli s time, svaki dan. Kada se New Order 2006. raspao, počeo sam razmišljati o tome zašto ignoriramo Joy Division i to mi se nije činilo korektnim. No, malo je glupo da se morate opravdavati što izvodite pjesme koje ste napisali. A biti glazbenik je valjda jedini posao na svijetu u kojem se smatra neumjesnim ako radiš za novac.
Kakav je danas vaš odnos s članovima New Ordera?
- Užasan. Razgovaramo samo preko odvjetnika. Jer, nisam ja otišao iz benda, nego se bend raspao, a kada se bend raspadne, imate mnoga prava. Ako odete iz benda, onda nemate prava i zato oni inzistiraju na tome da svima govore kako sam ja otišao. Kada su odlučili ponovo reformirati bend, nisu me uopće kontaktirali. Moja zamjena, Tom Chapman, samo je session glazbenik koji svira vrlo dobro, no ne vidim kako bi netko mogao zamijeniti mene. Mislim da je to jedna od stvari koju smo Bernie i ja naučili vrlo brzo: bilo tko može odsvirati pjesmu, ali je ne može bilo tko napisati.
U kojem ste se bendu bolje osjećali, u Joy Divisionu ili New Orderu? Jeste li bili bliski s Curtisom?
- U Joy Divisionu. New Order je bio vrlo neizbalansiran bend u kojem je s vremenom postalo vrlo mučno. U Joy Divisionu svi smo bili vrlo bliski i nijedan član nije imao favoriziran tretman. Imali smo vrlo zdrav odnos, a kemija među nama bila je sjajna.
Knjiga o dječačkom snu
Što mislite o filmu “Control” Antona Corbijna? Je li vas vjerodostojno prikazao?
- “24 Hour Party People” bio je vrlo bezbrižan pogled na priču, dok je “Control” bio vrlo kontroliran pogled na povijest benda. Anton Corbijn je veliki fan benda, doselio se iz Nizozemske u Englesku samo zbog Joy Divisiona i znao sam da će biti precizan u hvatanju atmosfere, mislim da je napravio odličan posao.
Vrlo ste aktivni i kao pisac; nakon knjige o Haciendi u kojoj ste opisali propast poznatog manchesterskog kluba, nedavno ste izdali i “Unknown Pleasures: Inside Joy Division”?
- Bilo mi je dosta čitanja knjiga o Joy Divisionu koje su napisali drugi ljudi. Iza sebe sam već imao knjigu o Haciendi, koja je postigla velik uspjeh, pa sam znao da to mogu napraviti. Shvatio sam da je napokon vrijeme da netko ispriča priču iznutra. Ta knjiga je moja istina o sjećanju.
Pripremate i knjigu o New Orderu?
- Nisam je namjeravao pisati, ali nakon svega što se dogodilo smatrao sam da moram ispričati tu priču jer ne bih htio da animozitet kroz koji sada prolazimo zasjeni sve što smo postigli. Knjiga o Joy Divisionu bila je knjiga o dječačkom snu; potekli smo iz punka i nismo bili ukaljani novcem, ekscesima, drogama... Ali New Order je bio potpuno druga priča: čisti sex, drugs & rock’n’roll.
Svoj stil pokupio sam od basista Stranglersa
Poznati ste po specifičnom stilu sviranja bas gitare, kako ste razvili takav stil?
- To je došlo potpuno prirodno, a jedina osoba koja me inspirirala u tom pogledu bio je Jean-Jacques Burnel iz Stranglersa. Svidio mi se način na koji je njegova bas gitara dolazila do izražaja u muzici Stranglersa, a u Joy Divisionu i ranom New Orderu bas gitara također je bila jako isturena. Predivna stvar u Joy Divisionu bila je ta da je bas gitara bila vrlo važna u svim pjesmama, i to je stvorilo osebujan zvuk benda.