Sarajevski filmski festival objavio je kompletan program ovogodišnjeg izdanja manifestacije koja počinje 14. kolovoza. Utemeljitelj i direktor SFF-a je Mirsad Purivatra, čovjek koji je u dobroj mjeri zaslužan za razvoj festivala od geste ratnog otpora u ekonomski najmoćniji i najutjecajniji filmski festival između Venecije i Istanbula. S Purivatrom smo razgovarali o tome što oko SFF-a ima novog te o nekim tipičnim prigovorima na smjer kojim festival ide.
SFF je došao do 21. godine, što je debela punoljetnost. U tim godinama teško se, možda i nepotrebno mijenjati. Ali - ipak - ima li nešto na ovogodišnjem SFF-u što je organizacijski ili koncepcijski novitet?
- U smislu programskih cjelina, nema ništa novo. Hodamo utabanim stazama. Kad je riječ o sekciji Industrija, tu uvijek iznova vrednujemo smisao programa i utjecaj na regionalnu filmsku scenu. Taj je program uvijek u nekoj vrsti pokreta, nikad završen.
Igrani glavni program Sarajeva posljednjih je godina inzistirao na premijerama i mladim autorima, što je ponekad urušavalo kvalitetu. Ovogodišnja selekcija kao da je odmak od te politike. Vaša selektorica opredijelila se za najbolje moguće filmove, pa makar većina njih igrala u Berlinu i Cannesu? Je li to svjesna odluka, dugoročna?
- Ako je film imao premijeru na Sundanceu, Berlinu ili Cannesu, to ga ne diskvalificira za našu selekciju. Kad je riječ o premijerama, za nas je važno da one budu regionalne - barem to - a ono čime se vodimo je kvaliteta filma. Odluka leži na pozvanim autorima. Ako oni imaju želju i interes čekati na regionalnu premijeru kod nas, onda se njihovi filmovi i nađu u selekcijama. Osjećamo kao veliko priznanje to što su ove godine svi autori bili spremni uklopiti se u naša pravila, pa tako imamo jednu od najsnažnijih selekcija dosad. Ali, treba napomenuti da imamo i tri debitanta s tri svjetske premijere.
Koliko je Sarajevo dobilo širenjem regije koju pokriva? Dojam je da brojni filmofili u Hrvatskoj Sarajevo doživljavaju kao zamjenu za jugo-Pulu i da ih najviše zanima što od ex-Yu naslova igra u Sarajevu. Čini mi se da je program prije uključivao zemlje čija su povijest, ekonomija i tranzicijski problemi bili slični, a da je danas heterogeniji?
- Nikad nismo bili fokusirani samo na ex-Yu. Naša je regija od početka bila šira čak i od Balkana, uključivala je Mađarsku, Austriju. Pridruživanje zemalja južno od Kavkaza (Gruzije, Armenije, Azerbajdžana) došlo je na inicijativu njihovih filmskih centara koji su prepoznali naš festival kao priključak na europsku scenu. To je sigurno pridonijelo povećanju kvalitete filmova.
Vaš festival narastao je pod ruku s uspjesima bosansko-hercegovačkih filmova početkom 2000-ih. Festival je još tu, no BiH film kao da je pamtio bolje dane...
- Kinematografija BiH i dalje ostaje vitalna. Danis Tanović je prije dvije godine dobio novu veliku nagradu u Berlinu, ušao među deset nominiranih za Oscara, Aida Begić je prije dvije godine dobila specijalnu nagradu žirija u programu Certain regard u Cannesu. Tu je i Una Gunjak sa svojim jako uspješnim kratkim filmom “Kokoška”. Ono što kod nas u BiH nedostaje je aktivnija uloga države i institucija poput hrvatskog HAVC-a.
Kako kao čovjek sa strane komentirate uspješnu godinu za hrvatski film?
- Uspjeh hrvatskog filma ove godine je velik, ali ne može se reći da je neočekivan. Kad je riječ o Daliboru Mataniću, on je dobitnik dva Srca Sarajeva. Jure Pavlović, koji nas je razveselio sudjelovanjem svog kratkog filma u Berlinu, snimio je taj film u sklopu našeg projekta Sarajevo grad filma, a scenarij je razvijao unutar festivalske radionice. Ne mislim da je sve to što se u Hrvatskoj dogodilo splet okolnosti. Mislim da je opća klima i dinamika u proizvodnji filmova koju je kreirao HAVC pridonijela stvaranju nove kvalitete.
Ovogodišnji program “Posvećeno” posvetili ste Kanađaninu Atomu Egoyanu i Filipincu Brillanteu Mendozi. Obojica su sjajni autori, pogotovo Mendoza. Kako je došlo do toga i što ćemo njihovo vidjeti?
- I Mendoza i Egoyan rođeni su iste godine, odrasli na dva kraja svijeta, s različitim filmskim opusima. Bit će jedinstvena prilika usporediti ta dva iskustva. Izbor filmova za program radili smo u suradnji s autorima: Mendozi ćemo prikazati pet filmova uključujući “Kinatay”, “Serbis” i “Lolu”, a Egoyanu tri: “Exoticu”, “THe Sweet Hereafter” i “Ararat”.
Ponekad se u BiH čuju prigovori da u zemlji u kojoj je kultura na rubu preživljavanja vaš festival iskače kao skupi luksuz. Znam da je vaš uobičajeni protuodgovor da veliki dio vašeg budžeta ne dolazi iz javnih sredstava. Koliki je sad približno proračun SFF-a i koliko dobivate od BiH?
- Ovogodišnji proračun festivala koji uključuje sve aktivnosti (filmski programi, industrija i Talents Sarajevo) je 1, 1 milijun eura. Do ove godine sve institucije vlasti su skupa sudjelovale u iznosu od 25-30% proračuna. Festival nikad nije bio uvršten u redovna budžetska izdvajanja. Svake godine apliciramo za grant, svake godine iz početka moramo dokazivati svoju vrijednost i značenje za kulturu i ekonomiju grada i države. To je uvijek neizvjesna kampanja, stresna, i s dozom hazarda.
Kad ste počinjali regionalni program, nitko nije mogao ni pomisliti da će rumunjski film postati velika europska stvar. Pokušajte se poigrati proroka: gdje vidite film iz regije za 15 godina?
- Snažni kreativni impulsi u posljednjih nekoliko godina stižu iz Grčke i Gruzije. Ali, nas veseli i veći kreativni potencijal u ex-Yu zemljama. Ono na čemu mi radimo je umrežavanje. Vjerujem da ćemo uskoro sve manje govoriti o nacionalnim kinematografijama, a više o autorima koji djeluju unutar regionalnih i europskih koprodukcija. Jugoistočne Europa je nepresušna riznica priča!