Umberto Eco (1932-2016) umro je preksinoć u svome milanskom domu, u 84. godini, kao žrtva raka od kojega je obolio prije dvije godine. Širokoj publici je poznat ponajprije kao pisac romana Ime ruže (1980), još slavnijega poslije ekranizacije u kojoj je Sir Sean Connery glumio redovnika Williama iz Baskervillea, ali Ecu su romani bili zapravo vrsta hobija, način populariziranja vlastite misli o onome čime se bavio u svome profesionalnom životu sveučilišnog profesora te o onome što je pronosio u svojim esejističkim novinarskim komentarima. Sam je sebe - s punim pravom s obzirom na širu definiciju tog pojma - definirao filozofom.
Filozof je prijatelj mudrosti, kako je to doslovno prevevši definirao Danilo Pejović u leksikografskoj jedinici, navodeći Platonovu distinkciju po kojoj filozof nije onaj koji samo zna (i Heraklit je poučavao da poznavanje mnogih činjenica ne uči pameti), nego onaj koji pita o razlogu stvari uopće i, shvaćajući ga, postiže razumijevanje, spoznaju (kako Senc prevodi: epistéme).
U pogledu činjeničnoga znanja na profesora Eca mogla se primijeniti Voltaireova dosjetka o nekome tko je “znao sve i ostalo”. Eco to nije koristio samo da bi (na eventualno svoj način) tumačio svijet, nego i da bi majeutički navodio na mijenjanje. Tako je u svome intelektualnom angažmanu spajao Sokratov primjer i tezu (jedanaestu) onoga njemačkog filozofa i novinara, od kojega nije pošao.
Znao je i pogriješiti
Spojio je - da citiram Pierluigija Battistu - i Kanta i Supermana, postavši prvim i vodećim filozofom i masovne kulture i komunikacijskog društva, izbjegavši istodobno Scilu i Haribdu dviju dogmom mumificiranih kultura, katoličke i marksističke. Vjeran sin epohe koja je tvrdila da će totalitarne korifeje “pokopati grohot”, nije vitlao plamenim mačem, nego je akribičnu analizu ocrtavao floretom ironije. Dakako, i sarkazma, kad je trebalo gruhnuti provokacijom - pa je Lolita postala Nonita (bakica), pa je umjesto ludosti napisao Pohvalu Frantiju, utjelovljenoj zloći u Srcu licemjernoga De Amicisa, a nije poštedio ni same tvorce Raja i Pakla, ne samo Dantea, nego ni ghostwritera Biblije. Dakako, mogao je u svojoj analizi strahovito pogriješiti: bio je u početku uvjeren da su proglase Crvenih brigada pisali zapravo u policiji, jer je zaboravio kakva se agresivna i dogmatizirana glupost može ukorijeniti i u glavama jednodimenzionalnih intelektualaca.
Ecov aktivizam - kako bi se mogao definirati njegov intelektualni angažman spregnut s neutaživom potrebom poučavanja, tj. divulgacije spoznaje - započet je u Katoličkoj akciji, u kojoj je bio angažiran u klasičnom liceju te na studiju filozofije. Obranio je (1954) tezu o estetici sv. Tome Aquinskoga. Proučavajući njegovo djelo otpao je od Crkve (kasnije je, ironičan kakav je bio, rekao da ga je taj svetac “čudesno izliječio od vjere”). Istodobno se trajno zarazio medievalističkim studijima, koje nikada nije zapustio (Ime ruže je briljantan plod Ecova poznavanja srednjeg vijeka i, istodobno, sredstvo kojim je neke spoznaje o tom razdoblju posredovao daleko većem broju bilo čitatelja bilo gledatelja nego bi mogao sam Le Goff najpreciznijom svojom knjigom).
Paralelne karijere
U posljednjih šest desetljeća doktor filozofije Eco je razvio nekoliko paralelnih karijera, od kojih bi svaka za se bila dovoljna po sebi. Bio je novinar, leksikograf, komunikolog, semiolog, urednik u nakladnoj djelatnosti, esejist, romanopisac, pedagog, redoviti sveučilišni profesor.
Eco je u profesionalno novinarstvo ušao 1954 prošavši na Raijevu natječaju, te je pripadao generaciji koja je ključno pridonijela Raijevoj skoroj centralnoj ulozi među talijanskim kulturalnim ustanovama. Od 1955 do smrti bio je suradnik rimskoga liberalnog tjednika L’Espresso, u kojemu je 1985-2016 imao kolumnu na zadnjoj stranici teksta, od 1998 dvotjednu, naslovljenu Minervin paketić (aluzija na tada svakodnevan paketić žigica kojemu je unutrašnja strana poklopca korištena za efemerne zabilješke), uvijek zabavnu, često poučnu, katkad polemičnu. Neke od kolumna sabrane su u knjige, ideje iz pojedinih kolumni bile su sjeme drugih knjiga, poneke su citirane i u zadnjemu njegovu romanu Nultom broju, u kojemu je opisao unutrašnju atmosferu novinske redakcije u početku krize tiskanog novinstva suočenoga s multimedijalnom konkurencijom. Uostalom, iskustvo je stjecao i suradnjom u drugim talijanskim novinama kao što su bili Il Giorno, La Stampa, Corriere della Sera, la Repubblica, odnosno il manifesto.
Kao opsesivan gutač knjiga (mogao je sebi priuštiti dovoljno prostora da bi imao privatnu biblioteku od oko 30.000 knjiga), Umberto Eco se rano našao i u nakladništvu. Angažirao ga je Valerio Bompiani jer je primijetio da je Eco “radoznao poput majmunčića” (doslovan citat). Od 1959 do 1975 bio je zamjenik glavnoga nakladnog urednika kuće Bompiani. Tu se jedini (i stoga uzalud) usprotivio 1962 uništenju već tiskanoga Grassova Limenog bubnja, koji je zatim ustupljen Feltrinelliju (Valentino Bompiani se uplašio kô grlica i koju godinu ranije, odustavši od objavljivanja već otkupljene Nabokovljeve Lolite). U Bompianiju je Eco nastavio djelovati, ne samo kao vodeći autor, sve do lani, dok ta kuća, tada već kao dio vlasničkog paketa koncerna RCS (Rizzoli - Corriere della Sera), nije prodana koncernu Mondadori u vlasništvu obitelji Silvija Berlusconija. Na to su Eco i skupina inih autora napustili Bompianija i osnovali novu kuću, pod nazivom Tezejeva lađa. Od početnih 5-6 milijuna eura kapitala sam Eco je uložio 2 milijuna. Unuk ga je, kaže, pitao: “Zašto to činiš?”, a Eco je odgovorio: “Jer tako treba”.
Ogromna biblioteka
Nije bilo knjiga koje ga nisu zanimale, od stripova do inkunabula. Iz američkih stripova je izvukao uzvik “Gulp!”, pa je tako nazvao psa Vere Horvat Pintarić, mislim u Premanturi. Ironičan, da, ali manijak preciznosti. Hodao je s najljepšom ženom tada na Raiju, koju je fascinirao inteligencijom i duhom, ali je raskinula ustrašena da mu nije dorasla, kad bi je ispravio. Pošla je za jednoga zabavnoga, površnoga (i ta je veza pukla, kad je u automobilu našla očale druge žene, ali o tome ćemo u nekrologu Emiliju Fedeu). Nakon niza godina je precizno popravio i samo Ime ruže.
Fašizam i kultura
Medijsko iskustvo ga je navelo na proučavanje tzv. masovnih medija te masovne kulture, koje je analizirao ponajviše metodologijom sociologije kulture. Rezultat je i njegova knjiga Minimalni dnevnik u kojoj je i čuveni esej Fenomenologija Mikea Bongiorna. U tom sklopu se bavio i još aktualnim odnosom između fašizma i masovne kulture, gdje je, među ostalim karakteristikama prafašizma, naveo kult tradicije, odbijanje modernizma, kult akcije po sebi, strah od različitoga, priziv na frustriranu srednju klasu, opsjednutost urotom, mačizam, televizijski i internetski populizam itd. Kritika medijskog populizma je okosnica njegove knjige Rakovim korakom (2006).
Istodobno se, logično, koncentrirao na semiotiku. Krenuvši od strukturalizma, objavio je Otvoreno djelo (1962) s analizama književnih djela, počev od Joyceova Uliksa. Ta se knjiga smatra manifestom neoavangarde koja se konstituirala godinu kasnije kao Grupa ‘63. Strukturalizam je prevladao objavivši knjige Odsutna struktura (1968) i sintetički Traktat o općoj semiotici (1975), i danas bazni tekst u Sjedinjenim Državama Amerike, gdje je također godinama predavao. Objavio je o tome i više enciklopedijskih članaka, poslije također sabranih u knjizi.
U jednome od novinskih eseja priznao je da je kompulzivni čitač Wikipedije i da u njoj često surađuje.
Od 1961 do 2007 bio je sveučilišni predavač, od 1975 redoviti profesor semiotike na Sveučilištu u Bologni, gdje je bio ravnatelj Instituta za komunikacije i predstave na DAMS-u, te je osnovao diplomski Studij komunikacijskih znanosti.
Rad sa studentima i za studente zaveo ga je i na područje teorije pripovijedanja, gdje se odlikovao naslovima Masovni nadčovjek (1976), Lector in fabula (1979), Šest šetnji kroz narativne šume (1994; taj je priručnik po ispitnim literaturama od SAD-a do RH-a:), O literaturi (2002), te o prevođenju Reći gotovo isto (2003).
Odgođeni simpozij
Obično se ne spominje izrazito korisno djelo Kako napisati diplomski rad, vrijedno nagrade za praktičnost.
Tek nakon svega toga uslijedili su romani: Ime ruže (za koje je rekao: “Mrzim ga. To mi je najlošiji roman.”), satirično Foucaultovo njihalo, Otok prethodnog dana, Tajanstveni plamen kraljice Loane, Praško groblje, te lani Nulti broj, opet splet povijesne i aktualne kritike u formi trilera, kao i prvijenac.
Zadnja njegova knjiga je Pape Satàn Aleppe (naslov je zagonetan citat iz Danteova Pakla, dovoljno fluidan uz podnaslov “o likvidnom društvu i njegovim simptomima”). Bit će objavljena ove godine u nakladi Tezejeve lađe. Sadrži odabrane Minervine paketiće od Nove 2000 godine do zadnje, objavljene 27 siječnja.
Trebali smo ovaj mjesec sudjelovati na simpoziju o prevođenju njegovih i Magrisovih djela, odgodio ga je zbog bolesti, rekavši da će u ožujku opet o tome razgovarati. Da je stanje postalo ozbiljno, mogli smo naslutiti tek prije desetak dana, kad je preskočio svoj termin za Minervin paketić u pretprošlu srijedu. Kao pravi novinar, pisao je praktički do posljednjeg daha.