Prošlo je tek nekoliko mjeseci da su fotografi Josip Klarica i Ivan Posavec zajedno otvorili izložbu nazvanu "Snoviđenja" u Studiju Galerije Josip Račić, na kojoj su pokazali fotografije što su ih donirali Modernoj galeriji. Izložene su u dijalogu bile, jedna pored druge, jedna panoramska Klaričina, i jedna Posavčeva fotografija, s motivima pejsaža, snimljenih ponajviše u Zagrebu. Njih su dvojica i dobri prijatelji već godinama te je u intervjuu uz izložbu Klarica jasno rekao:
“Meni je Ivo jedini prijatelj iz tog miljea”.
Samozatajan
U subotu je, iznenada, u sedamdeset petoj godini života, preminuo Josip Klarica. Bio je, bez sumnje, jedan od najvažnijih suvremenih hrvatskih fotografa, no prilično samozatajan, ne toliko prisutan u široj javnosti koliko bi trebao. A i sam se volio držati podalje od javne scene.
Josip Klarica rođen je 1946. godine u Beogradu, a diplomirao je na znamenitom Karlovom univerzitetu u Pragu (FAMU). Zanimala ga je povijest fotografije, pa bi tako često znao rekonstruirati stare fotografske postupke. Koristio bi, pri tom, fotoaparate 19. stoljeća, među kojima i kameru obscuru te repliku panoramskog fotoaparata koji je 1845. u Parizu konstruirao Friedrich von Martens, a koju je sam izradio.
U Pragu je Klarica završio filmsku kameru, snimao je i spotove i igrane filmove. Ipak, upravo se za medij fotografije, u Klaričinu opusu, može reći da je to – to. Fotografija je bila njegova najveća ljubav.
Svojeg se pet godina starijeg prijatelja prisjeća Ivan Posavec:
"Prije dva dana smo bili na kavi, fotograf Darko Bavoljak, Klarica i ja. Dobro je izgledao, bolje od nas dvojice, nije se ništa dalo naslutiti".
Klarica i on zajedno se druže, prisjeća se Posavec, više od četiri desetljeća: "Nakon što se on vratio iz Praga, sedamdesetih godina se 'motao' uz Radoslava Putara, uz još nekolicinu nas. Potom je imao izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt koja me oduševila. Ne sjećam se baš točnog trenutka u kojem smo se upoznali, no brzo smo se prepoznali, i često smo išli na kavu. Jednom je od mene posudio kameru kada je išao nešto snimati."
Karakter malog djeteta
Podloga je njihovog prijateljstva bila fotografija, no o fotografiji su zapravo rijetko pričali: "Pričali smo o životu, o ženama, o svemu. Do ove izložbe u Galeriji Račić nismo govorili o fotografiji", govori Posavec i nastavlja:
"Bio je izgledom krupan čovjek, no karakterom ponekad poput malog djeteta, i velik zaljubljenik u fotografiju. Slagao je slojeve osjećaja na te fotografije, šnite emocija, bilo je to čudesno. Klarica je bio svetac u tom kontekstu. Ne znam kad ćemo ponovno nešto tako suptilno imati u hrvatskoj fotografiji. Imao je svoj stav od kojega nije odstupao. Njegova poetika je išla ukorak s klasičnom fotografijom i iz toga bi nastajao taj čudesan rezultat. Ljudi pokušavaju snimiti nešto slično, no nije to dovoljno, trebaš biti Klarica."
Josip Klarica je bio dobar prijatelj i sa češkim fotografom Josefom Sudekom. "Nakon što je Sudek preminuo, češka povjesničarka umjetnosti Anna Fárová, koja je bila njegova nasljednica i promotorica, Klarici je poklonila jednu njegovu kameru, s kojom je ovaj radio. I meni je dao jednu Sudekovu kameru kada se sam vratio iz Praga, držim je doma, na istaknutom mjestu."
Klaricu je formirao, nastavlja Posavec, studij u Pragu: "U tom gradu je bio na izvoru suvremene fotografije. Imao je sličnu poetiku, vibru, kao Sudek. Dogodilo se da su imali osamdesetih u isto vrijeme izložbu, Klarica u Galeriji suvremene umjetnosti, Sudek neposredno uz njega. Iako su po alatima koje su koristili i po poetici njihove fotografije bile slične, usudio bih se reći da je Klarica bio čak i veći fotograf."
Poetski prizori praskozorja
Kako je Klarica bio možda i najpoznatiji po nadrealnim prizorima, poput, primjerice, goleme riblje glave na stolici usred šume, ili svinjske glave dok se u pozadini nadzire industrijski pejsaž, pitamo Posavca o njihovim dodirnim točkama. "Ja sam obožavao Klaričine fotografije, no mi jesmo na neki način dva fotografa na različitim stranama štapa. On je uvijek izbjegavao snimati ljude i imati ih na svojim fotografijima. Kameru bi najčešće stavio na stativ, ja tražim trenutak da ga snimim. Suština je priče da je moja kamera bila pokretna. No, možda, da smo bili sličniji, ne bismo jedan drugome bili tako bliski."
Ima li neka Klaričina fotografija koja mu je posebno bliska, pitamo Posavca. "Klarica, zapravo, nije napravio niti jednu fotografiju koju ja nisam volio. Snimao je, primjerice, Maksimir, i što je napravio od tog parka, to je čudo", govori Posavec i otkriva da je Klarica, naime, u Maksimiru snimao poetske prizore, najčešće u praskozorje, kada se dignu izmaglice, u kontrasvjetlu. "Dolazio bi i snimao u sva godišnja doba. Na tim fotografijama, dakle, nije bilo ljudskog lika. Ako bi tako rano čovjek i naišao, rekao je jednom Klarica, čekao bi da taj čovjek prođe." Posavec je rekao da u Maksimir nije bilo lako ući nakon Klarice, “no nikad nisam pristao da on bude samo Klaričin”.
Među galerijama u kojima je izlagao bili su i Photographer’s Gallery u Londonu i galerija Johannes Faber u Beču. U Beču je izlagao zajedno s najboljim sovjetskim fotografima.
Ne treba zaboraviti niti nedavni ciklus fotografija parka Dotrščina koji je snimao za dvadeset godina časopisa Oris.
Iako je naglasak njegove fotografije na pejsažima, snimao je i ljude, ponekad aktove, a poznat je i njegov ciklus "Sveti ljudi". U intervjuu za Jutarnji bio je opisao svoj speifičan pogled na akt:
"Meni nije dovoljna lijepa cura, to ste uvijek na granici, gle kak ima lijepo ovo, ono. Dijelu ljudi koji to gleda je uvijek to najvažnije. Neki ljudi koji kod nas rade aktove... to je upravo smiješno. I nitko da to jednom napiše. Dobro, Maković ili Zidić neće se s tim ni zamarati. Radio sam seriju aktova koja je nastala na temu Herakla... a ne da mi netko veli – znam bolju curu od te koja se slikala. Za akt koji sam snimio u prirodi sâm sam radio, prekrio crnim platnom... ne možete metnuti akt u travu!"
Jednom je ovaj fotograf rekao, sjajno opisavši prirodu vlastite umjetnosti: "Ako nešto radim, želim da to bude najplemenitije u toj djelatnosti".