S arhitektom Idisom Turatom razgovarali smo o njegovim novim projektima, Rijeci gradu kulture, Elonu Musku, budućnosti turizma i digitalnom dobu. Prekinuo nas je Mrle, koji je nazvao Turata.
Tijekom njihova razgovora sa zanimanjem gledam velike srebrne prstene koje Turato nosi na ruci...
U smislu prostornih zahvata, što će Rijeka ponuditi kao budući grad kulture?
- Projekt Rijeka grad kulture pisali smo Tolj, Šarar, Frljić, Gotovac, Blažević, Fulepp i ja. Priključili su nam se Vuk Ćosić, Emina Višnjić i rektorica Sveučilišta Snježana Prijić Samaržija. Dio naše strategije i zajedničke ideje je moj potprojekt, koji smo nazvali Sweet & Salt zbog zone kojoj je potrebno najviše promjena. To je prostor koji prati slatkovodni tok uz obale Rječine kroz grad sve do mora, odnosno prostora Delte. Ideja je stvaranje Laboratorija za urbanu reinvenciju, koji je nužan kao mozak za buduću urbanu preobrazbu grada.
Koji je plan tog projekta?
- Želja je da redefiniramo Rijeku, da joj osmislimo novi narativ. Rijeka nije više lučki grad, nije ni industrijski grad i ususret EPK treba iznjedriti nešto novo.
Što znači redefiniranje Rijeke?
- Ključno je pitanje kako gradu vratiti poziciju da ljudi žele doći živjeti u Rijeku. Rijeka ima mnogo zgrada kojima samo treba novi život. Evo, primjerice, zgrada Exportdrva na Delti svako toliko prima i nudi neke nove sadržaje. Kad postane pravi multifunkcionalni prostor, cijeli kvart na Delti može se razviti oko nje, s novim stanovnicima. Nadalje, u sklopu projekta Rijeka EPK pozvali bismo neke tvrtke, ljude, njihove vlasnike i obitelji da dođu sa svojim djelatnostima u Rijeku. I bivše Riječane da se vrate... pritom im dajući, recimo, prostor za rad. To promišljamo u Laboratoriju.
Dakle, plan je - Rijeka grad poželjan za život. Privukli biste nove stanovnike uz neke poticaje?
- Naravno. Ako Elon Musk priča o poticajima stanovništvu kroz “basic income”, zašto Grad Rijeka ne bi nudio stanovnicima “basic food” ili “minimal apartment’”. Pravo na stan u trenutno napuštenim tvornicama i halama, pravo na hranu kao minimalan okvir koji grad nudi ljudima te ih time privlači.
Hoće li se graditi novi objekti u povodu prijestolnice kulture?
- Ne kao samostalni novi objekti, nego, eventualno, kao nadogradnje postojećih zgrada. Na primjer, novi dio za knjižnicu na nekadašnjoj tvornici Rikard Benčić. Redefinirat ćemo stare objekte, to je glavna ideja! Imamo jako dobru bazu u neiskorištenoj baštini.
Lani ste radili hotel Navis.Turizam i arhitektura idu ruku pod ruku ili?
- Rekao bih da je turizam danas vrlo zeznut! Turizam je second life, u kojem jedeš više ili jedeš drugačije, živiš druge rutine, odijevaš drugu odjeću, i to treba znati jako dobro osmisliti. Arhitektura ne može više proizvoditi samo oblike, nego treba gledati budućnost. Svašta se u turizmu događa posljednjih nekoliko godina. Hoteli se sve više profiliraju, pa tako imamo čak i dječje hotele. Primjer za razmišljanje je i talijanski Resort Castelfalfi, veličine kao trećina Istre. No, radnici ovdje žive, oni čine “lokalno stanovništvo”. Oni su radnici/stanovnici/zaposlenici velikog i globalnog TUI-ja, koji rade u vinogradima, maslinicima, lovci su u šumama, ugostitelji u restoranima, iznajmljivači kuća koji simuliraju autohtoni toskanski duh koji je u potpunosti projektiran. Otvorena i neskrivena simulacija života - to mi je jako zanimljivo.
Djeca traže ekrane, konzole, koje i hoteli sve češće imaju u ponudi.
- Ovo je danas sigurno njihovo doba, doba digitalne generacije, ne više naše, analogno doba. Kao što smo mi nekoć govorili roditeljima: “Neću svirati violinu, hoću električnu gitaru i pojačalo”, tako djeca danas imaju svoja računala, telefone, aplikacije... No, mislim da ovo digitalno doba također ima neke svoje Sid Viciouse, neke svoje heroje, a imat će i neke svoje šminkere. Mi smo odrasli i možda to više ne razumijemo. U svakom vremenu ima potencijalno dobrih i subverzivnih stvari, no naša generacija ih više ne prepoznaje kao kvalitetu.
Mnogi roditelji djeci još brane, ograničavaju upotrebu računala...
- Brane im jer ne razumiju. Živimo u vremenu u kojem ništa nije sigurno, ali je sve moguće. Budućnost izgleda nestabilno, sve se promijenilo, što neke iz straha vraća unatrag. No, strah i paranoja blokiraju ljude. Primjerice, dođe Uber i razdrma čitav sustav taksija koji je godinama funkcionirao. Možda jest zastrašujuće, ali to je realnost, koja će u nastavku iznjedrit drugo stanje.
Očigledno sada se najviše bavite planiranjem budućnosti.
- Želja mi je da moj Master study sa studentima iz regije, unutar projekta ‘Rijeka grad kulture’ bude svojevrsni inkubator koji testira buduće stanje, spekulirati o tome kako ćemo i gdje živjeti. Kao što Tesla Motors testira budućnost...
Kroz vaterpolsku utakmicu nedavno smo vidjeli i novi, atraktivan bazen u Vukovaru, čiji ste autor.
- Meni je kod projekta bazena u Borovu naselju najbolje to što sam imao priliku raditi javni objekt, koji ljudima tjelesno ‘pomaže’. Danas rijetko koji javni objekt služi za dokolicu. Ta lokacija, gdje se bazen nalazi, jako je zanimljiva priča iz prošlosti jer je nekadašnja tvrtka Bata, bivše Borovo, za svoje zaposlenike u Borovu naselju, uz samo naselje, sagradila i otvoreni bazen, restoran, školu, vrtić, parkove… No, bazen je srušen u ratu. Nadam se da će u nekoj bliskoj budućnosti velike tvrtke ponovno tako raditi, davati dio svog profita drugima, jer ti drugi su ljudi koji žive s njima. Neki već to najavljuju.
Kuća radikalne normalnosti na Krku
Na otoku Krku nedavno je završena neobična kuća od drva koju je arhitekt Turato nazvao Kuća radikalne normalnosti. Svojevrsni U tlocrt kuće natkriva prostrani krov i sve je bazirano na drvenoj konstrukciji.
Popratne prostorije kuće su “spremljene” u sive “kontejnere” u rubnom dijelu , a svi ostali prostori, sobe i boravak otvaraju se prema bazenu ili zelenilu. Koncept vikendice je baziran na životu na otvorenom.
- Uz puno betona i čelika, kao da su mnogi zaboravili drvo. To je kuća od drva, namijenjena isključivo dokolici, za neku vrstu stanja odmora. Kuća koja kao da govori - ne trebam ništa drugo osim parka i mora u okružju i svoje drvene konstrukcije i stakla. Radikalna je jer, recimo, ima hipertrofiranu glomaznu drvenu konstrukciju, veliku strehu dužine tri metra. Kroz ovaj projekt propitujem i može li kuća biti kao terapeutski aparat, ne samo za stanovanje nego kao psihoterapeut, kamilica za mozak...