Premijera u ZKM-u

Aktualna tema zviždača kojeg ušutkaju lokalni moćnici stradala je u Penovićevoj adaptaciji

Predstava Neprijatelj Naroda u ZKM
Ivan Penović prvi se put sastao s konvencionalnim dramskim djelom, Ibsenovim "Neprijateljem naroda"

Snježana Abramović, ravnateljica ZKM-a, radi ključan posao: redovito angažira mlade hrvatske redatelje i daje im priliku da se pokažu na velikoj sceni.
Poslije Arije Rizvić i Aleksandra Švabića, red je došao na Ivana Penovića, talenta neobična, snažna, koji je sa svojom neformalnom glumačkom družinom dosad napravio kojih pola tuceta nekonvencionalnih predstava, maštovitih, u tehnici apsurda, kao svojevrsne spektakle što se protive smislu, najčešće u Teatru &td.
Sad se pak prvi put sastao sa "stajaćim" profesionalnim ansamblom i konvencionalnim dramskim djelom, Ibsenovim "Neprijateljem naroda". Predstava je koprodukcija s uglednim teatrima iz EU: Schauspielom iz Stuttgarta i Nowy Teatrom iz Varšave, čiji glumci tumače neke uloge, ali ne uživo, nego snimljeni te se javljaju kao prikaze s velikih ekrana. Čini se efektnim, ali na koncu je gotovo monotono.


Samo djelo, koje je i više nego aktualno - zviždač otkriva ekološku katastrofu i biva ušutkan od lokalnih moćnika - poprilično je stradalo u Penovićevoj preradbi, koja uključuje i to da se radnja događa u Hrvatskoj: likovi su postali plošni, radnja napadna, a scenski efekti nemoćni. Cijelo prizorište okupano je žarkim bojama, no koje emaniraju kič, a ne, primjerice, pobunu. Kostimi Ane Fucijaš su karikature, nepotrebne, a gluma je isto nategnuta, neprirodna, jer je lišena dramaturških razloga da bude tako naglašena. Scena Zdravke Ivandije Kirigin je zahtjevna, no isto obiluje viškovima. Niz bijelih paravana ne služi ničemu osim za projekcije te se nekako uzalud premješta pozornicom.


Nisu uspjele ni Penovićeve dosjetke, po kojima je prepoznatljiv. Adrian Pezdirc igra obojicu novinara, tako da je on Hovstad, a Biling je glava od nekakvog gipsa nakalemljena na njegovo rame. On tom glavom upravlja s pomoću uzice, no ne uspijeva prikazati dijalog dvije osobe, naizmjence im uvjerljivo davati glas i pojavu.
Ne muče se svi glumci s ulogom. Primjerice, Pjer Meničanin kao gradonačelnik Stockmann daje raskošnu solo točku: kako se pravi uloga poradi uloge. Naime, njegova rastuća energija nije u funkciji radnje te se čini da, eto, igra sam za sebe. Nije lako ni Anđeli Ramljak kao Katarini Stockmann: glumi strankinju, očito Poljakinju (i poljski govori), odjevenu poput lutke iz Ulice Sezam, a sve tek tako, ničim motivirano. Ukratko, bit će bolje idući put…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. veljača 2021 17:40