Oliver Frljić nije nam ostavio nimalo manevarskog prostora za eventualne eufemizme: svoju je predstavu “Aleksandra Zec”, u produkciji HKD Teatra, što sad igra u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku, reklamirao na vrlo ružan način i ne zaslužuje nikakav popust. Nisam dužan prema njemu gajiti čak niti građansku pristojnost. Osobito što je iz vlastite sujete odbio taj svoj autorski projekt raditi u Zagrebu, u Gavelli. Ako mu je već zasmetao tamošnji ravnatelj Stazić, što ju je preselio u Rijeku a ne, primjerice, u planinarski dom Adolfovac, na Sljeme? Ta nije Aleksandra Zec pogubljena na Učki.
Dakle, ima u predstavi elemenata kiča, ali ovako, dan poslije, pošto sam je, što se kaže, prespavao, zaključujem da je to najbolja Frljićeva umjetnina među onima što ih je režirao u hrvatskim kazalištima. Možda i najbolja uopće, ali kako njegove inozemne režije uglavnom nisam, na žalost, imao prilike gledati, ne mogu i to ustvrditi.
Suvišne fotografije
Najprije o kiču. Kič je uglaviti na četiri 12-godišnje djevojčice velika klempava zečja uha samo zato što se smaknuta 12-godišnja Aleksandra prezivala Zec. Da se, primjerice, prezivala Zelenbaba, bi li Frljić djevojčicama zavezao rupce i lica obojio u zeleno? A da se prezivala Vučić? Imale bi njuškice montirane? Malko sve to vuče na loše svarenog Petera Greenawaya ili Davida Lincha, a mogao bi prste u tome imati i Frljićev dramaturg Marin Blažević.
Nadalje, čisti je kič što se jasne situacije i snažna gluma podcrtavaju s tri goleme fotografije iz policijske kartoteke, slikama leševa djevojčice, njezine majke Marije i oca Mihajla. Te se crno-bijele fotografije spuste odozdo u momentu kad smo već uronili u priču na pozornici i nemaju nikakvu drugu ulogu do da šokiraju poradi šoka samoga. Čemu onda predstava? Vidjeli smo te fotografije u novinama, usred rata, kad su jedino trebale i morale biti objavljene!
Monolog Jelene Lopatić
Frljić je dobro proučio predmet, pa je shvatio da je posrijedi zločin u ratu, a ne ratni zločin. Predstava nikome ne sudi. Čak niti političarima odgovornima za pokušaj zataškavanja toga trostrukog ubojstva. Nema čak ni nekog Vladimira Šeksa da čučne kao majmun na granu i da ponavlja: “Nisam ja oslobodio ubojice, nisam ih ja oslobodio ubojice…”
Aleksandra Zec ovdje se pridružuje koloni sve djece pobijene u ratu, a njezina sudbina postiđuje svako hladno ili zatrovano srce. Pusta pozornica. Naprijed stol i stolci, iz njih pola kubika pijeska, a crni zidovi pozadi i postrance poduprti su lopatama. Iznad svake lopate visoko iznad je reflektor, pa ih katkad okupa žuto svjetlo. Svaki Frljićev autorski projekt krasi gotovo autonomna glazbena priča, no redovito krije što i otkud uzima, tako da ni ovaj put ne znam tko su autori glazbe. Ona je lirska, ozbiljna i evo nije kičasta, premda ni tužnih violina ne manjka.
Predstava počinje bijesnim monologom Jelene Lopatić, ona psuje, urla, ubrzana je, protestira što nitko ne pravi predstavu o četiri stotine djece što ih direktno zatukla velikosrpska ruka nego eto samo je Aleksandra Zec važna…
S njom za stolom međutim već sjedi obitelj Zec. Troje djece, majka, otac, večeraju, pišu zadaće, spremaju se na počinak. Ali oni znaju da će doći po njih. Aleksandra, igra je nevjerojatno jaka Ivana Roščić (rođena iste godine kad i Aleksandra Zec), zna da će umrijeti, ali ipak mora pojesti večeru. Oca igra Igor Kovač, a poslije igra njegova ubojicu. Uvjerljiv je, nije prestrašen ulogom. Djevojčici nudi kokakolu. Ona neće piti. Zna da će umrijeti. Mala Antigona. Detalj je uzet iz iskaza zločinaca...
Četiri djevojčice
Glumci, dakle, igraju i žrtve i ubojice, djecu i odrasle, uz spomenute, Tanja Smoje, Nikola Nedić i Jurica Marčec. Aleksandra završi pod onom zemljom, a potom je četiri djevojčice dočekaju mrtvu, za onim istim stolom i stanu joj se ispovijedati.
To su 12-godišnjakinje iz mjesne glumačke škole: Jana Mileusnić, Lucija Filičić, Nina Batinić i Morana Mladić. Govore datum rođenja, nacionalnost, nabrajaju hobije, imaju li simpatije. Glume dakle same sebe. Među njima je i djevojčica srpske nacionalnosti.
Aleksandru su neki u školi zvali “malom srpskom kurvom”. I ovu su djevojčicu nedavno vršnjaci vrijeđali na nacionalnoj osnovi. Osjetljiv moment, zbilja. Djevojčica nije ogorčena. Tužna je. Nema glumačkog poklona na kraju. I nije potreban.