Dulje od desetljeća surađujem s Kazalištem Kerempuh, a temelj naše suradnje jedan je razgovor koji je trajao, neću pretjerati, pola minute. “Želite li nešto veći honorar jednokratno, ili manji postotak od ulaznica, jednom mjesečno, ovisno je li predstava igra ili ne igra?” upitao me je 2004. intendant Ljuština. Tada smo još bili na vi. Nisam ništa znao ni o njemu ni o njegovim poslovnim navikama, ni o cijenjenoj ustanovi koju je vodio, i razum je govorio da izaberem jednokratnu, čvrstu svotu, rukujem se s čovjekom i zaboravim ga.
Nije mi, iskreno, ni zračio povjerenjem. Pušio je na cigaršpic, a cigaršpic mi je, ne znam zašto, uvijek nekako sumnjiv znak, i njegovao je jednu malu, smiješnu jezičnu ekstravaganciju. Umjesto pridjeva potpuno govorio je arhaično potpunoma. Da...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....