Dulje od desetljeća surađujem s Kazalištem Kerempuh, a temelj naše suradnje jedan je razgovor koji je trajao, neću pretjerati, pola minute. “Želite li nešto veći honorar jednokratno, ili manji postotak od ulaznica, jednom mjesečno, ovisno je li predstava igra ili ne igra?” upitao me je 2004. intendant Ljuština. Tada smo još bili na vi. Nisam ništa znao ni o njemu ni o njegovim poslovnim navikama, ni o cijenjenoj ustanovi koju je vodio, i razum je govorio da izaberem jednokratnu, čvrstu svotu, rukujem se s čovjekom i zaboravim ga.
Nije mi, iskreno, ni zračio povjerenjem. Pušio je na cigaršpic, a cigaršpic mi je, ne znam zašto, uvijek nekako sumnjiv znak, i njegovao je jednu malu, smiješnu jezičnu ekstravaganciju. Umjesto pridjeva potpuno govorio je arhaično potpunoma. Da nisam čitao Šenou, ne bih možda ni znao šta znači potpunoma. Ipak, taj sam dan sam sebe iznenadio kad sam rekao: “Ma znate, gospodine Ljuština, uzet ću postotak od ulaznica.” I bila je to, slučajno, najbolja financijska odluka koju sam ikad donio.
Kerempuh je otad postavio pet predstava po mojim tekstovima, a Duško i ja više nikad, kunem vam se, ni jednog jedinog trenutka nismo pričali o novcu. Nije bilo potrebe. Ono što je jednom dogovoreno u pola minute, funkcioniralo je više od deset godina kasnije besprijekorno i pouzdano kao zakon gravitacije. Komadi su uspješno postavljani i za godinu, dvije ili čak tri skidani sa scene, a honorar mi je, sad veći, sad manji, uredno dolazio, a da za njega nijednom nisam morao pitati.
Znate vjerojatno kakva je to u nas rijetkost, da ne morate nedostojanstveno cviliti za svoje pošteno zarađene pare i iz telefonskog automata frustrirano slušati muzičku temu iz filma “Žalac” ili “Doktor Živago”, čekajući da vas tajnica spoji s financijskim direktorom, inače zemljakom, ćaća mu iz Zmijavaca, podlacem koji će još jednom, valjda deseti put, pička mu materina, besprizorno slagati kako je baš dobro da ste nazvali jer vam je on maloprije, evo, nema pet minuta, sve platio.
Poštenje iz Glibodola
S Kerempuhom je sve bilo kao pjesma. Pa i da nismo imali ugovore, da ništa nije bilo crno na bijelo potpisivano. S vremenom sam naučio, ako vam je Duško Ljuština dao svoju seljačku riječ, to stoji tvrđe nego da je u kamen uklesano. To je čudesna vrlina, dragocjenost koju dobijete odgojem, kao kad vam djed ostavi zlatni sat ili baka dijamantne naušnice, samo rjeđe. Čitajući ovih dana u Duškovoj memoarskoj knjizi “Rasprodano” o njegovu ocu Iliji, za kojega su govorili da je najpošteniji čovjek glibodolskog kraja, koji se nije bunio ni ako bi mu tkogod zaorao među, krao šumu ili prodao trula kola jer se nije želio svađati sa svijetom, shvatio sam u čemu je stvar, koja je velika, možda i najveća moralna istina. Čovjek, vidite, mora biti glup. I uvijek, bez ostatka, vjerovati drugima. A ako ga prevare - pa, sa srećom im.
Odlazak u penziju Duška Ljuštine prigoda je da se sjetimo svih genijalnih stvari kojima je on neizmjerno zadužio našu kulturu, svih glumaca, redatelja, pisaca, scenografa, kompozitora i drugih kojima je samozatajno, otraga, iz sjene pomogao da se umjetnički ostvare, da se spomenemo Cekadea, Univerzijade, Kerempuha, Ristićeva KPGT-a i Šerbedžijina Ulyssesa, i predstava koje su bile prijelomne, obilježavale epohe, od “Karamazovih” i “Oslobođenja Skoplja”, preko “Spikom na spiku” i “Dobro došli u plavi pakao” do recentne Frljićeve “Šest likova traži autora”. Mogao bih vam, osim toga, pričati kako je on jedan smiješni brko, kako ima krasnu obitelj i kakav je užitak u lipanjsko predvečerje, u mirisu poljskog cvijeća kartati belu u dvorištu njegova imanja u Breziku, ali prije i poslije ičega drugoga meni je važno reći kako je on zbilja dobra, možda najbolja osoba koju poznajem.
Preživio i oprostio
Tek za ilustraciju, jedna scena otprije nekoliko godina. Sjedili smo u njegovoj kancelariji kad je on, ne pamtim kako smo uopće došli do toga, rekao: “Gostovali smo nedavno s jednom predstavom u Amsterdamu pa sam skoknuo usput do Scheveningena posjetiti Slobodana Praljka”. A ja sam zinuo. Napominjem, bilo je to jedno vrijeme kad Praljak nije bio hrvatski Sokrat, prije nego ga je samoubojstvo cijankalijem u direktnom televizijskom prijenosu učinilo tragičnim junakom naše borbe i stradanja, kad je on bio nitko, luzer, žrtva jedne nesretne vojne pustolovine koju smo svi željeli zaboraviti. “Zašto si, zaboga, išao posjetiti Slobodana Praljka?” upitao sam zaprepašteno. “Zato što mi je prijatelj”, odgovorio je Duško Ljuština s jednostavnošću koja me je posramila.
Kao što zacijelo znate, ja nisam obožavatelj Slobodana Praljka, ni blizu, ali u ovome osobitom slučaju mi se sviđalo da Praljak i ja imamo zajedničkog prijatelja. To da jednog odanog Tuđmanova generala, koji više nikome ne treba, u zatvoru obilazi jedan kojemu je Franjo Tuđman ozbiljno zeznuo život, a sve zarad neke stare naklonosti, nekih druženja, zabava, plesova, pijanstava i žena jednom davno u mladosti, u paleozoiku, prije tristo milijuna godina, zapravo je bilo uzvišeno i potresno.
Ljuštini su devedesete bile gadne, ali on nikad nije jadikovao poput bezbrojnih naših ogorčenih i uvrijeđenih žrtava političkih režima, već je pomirljivo prihvaćao nepravdu, baš kao i njegov otac Ilija, koji se nije htio svađati s ljudima ni kad su ljudi bili nepravedni prema njemu. Sve je Ljuština preživio i oprostio i mnogo kasnije, kad mnogi hadezeovci više nisu marili za Praljka, on mu je došao, sve do obale Atlantika, u prostoriju za posjete u Scheveningenu. Unatoč mučnim događajima koji su ih razdvojili, njih se dvojica nisu odrekli jedan drugoga. Jer kad si nekome stvarno prijatelj, kad te Duško Ljuština voli, to je, bog te mazo, do kraja svijeta, veće od svih ideologija, politika, partija, vjera i nacija.
Pa i odnos s Milanom Bandićem, još jednim hercegovačkim luđakom, možda i zadrtijim, svojeglavijim i narcisoidnijim od Slobodana Praljka, je takav. Kad se Bandić 2009. natjecao za predsjednika države, bila je to bez konkurencije najgora od svih predizbornih kampanji u kratkoj povijesti hrvatskog višestranačja. I od prvog trenutka je krenula ukrivo. U knjizi “Rasprodano” Duško opisuje taj trenutak kao bezazlen, no on je morao biti užasan za sve koji su mu svjedočili.
Dakle, plan je bio da pčela i pčelinja marljivost i zajedništvo, med, slatki plod teškog rada, postane Bandićev simbol. Štampali su plakate i snimili televizijske spotove s pčelama, kupili desetke tisuća malih staklenki meda koje će dijeliti građanima od Iloka do Konavala, a Milan Bandić je samo trebao prvog jutra te brižljivo organizirane i skupe kampanje svečano kazati: “Radit ću za Hrvatsku kao pčela.” A znate što je Milan Bandić kazao? On je, bogzna zašto, odlučio kazati: “Radit ću za Hrvatsku kao konj.”
Mali sat odanosti
Duško se uhvatio za glavu, krasni je slogan bio upropašten, plakati i televizijski spotovi neupotrebljivi, deseci hiljada staklenki bezvrijedne, a bio je to tek početak. Uslijedilo je mjesec dana gole strave. U njihovu su kampanju uskočili svi desničarski redikuli i spadala, koji su tako neumjereno, zapjenjeno i besramno stali vrijeđati i klevetati Josipovića da je to naposljetku odbilo svakog pristojnijeg čovjeka koji je možda razmišljao glasati za Bandića.
Bio je to težak poraz, ali Ljuština je hrabro ostao uz svoga kandidata i neslavno pao s njim. Miljenko Jergović napisao je tada tekst na kojemu mu i danas zavidim. Završio je prelijepom rečenicom: “Oni koji bi ga valjali po blatu sada trebaju biti tihi: Duško Ljuština drži sat odanosti i prijateljstva.”
Beskrajno me rastužuje njegov odlazak u penziju, gubitak je to i za našu kulturu i za naš narod i našu zemlju. Zbog Duška Ljuštine meni se čini da nismo totalno beznadni. Ohrabruje me da ima među nama jedan koji zna kako je glupost velika moralna vrijednost pa je glup kako to samo Ličanin može biti, koji je tako veličanstveno glup da svima vjeruje te su đuture, i partizani i ustaše, i Srbi i Hrvati, i Praljak i Frljić i Bandić i Šerbedžija, svi su njegovi prijatelji. Kad ga upoznate, ne možete ga ne zavoljeti, a ja ga, iskreno da vam rečem, potpunoma obožavam.