Prva predstava u legendarnom zagrebačkom kazalištu Komedija odigrana je jednog snježnog dana krajem mjeseca studenog 1950. godine. Na pozornici izveden je, naime, kolažni program pod naslovom Kerempuhov vedri program, na kojem su se našle četiri jednočinke. Fadil Hadžić, koji će postati prvim ravnateljem Komedije, 1949. godine osnovao je Kerempuhovo vedro kazalište, koje je djelovalo u Radničkom domu. Početkom studenog 1950. zgradu Zagrebačkog dramskog kazališta na Kaptolu preuzelo je Novinsko poduzeće Kerempuh, a Hadžić, direktor i glavni urednik satiričkog lista Kerempuh, novom je kazalištu nadjenuo ime Komedija. U travnju naredne godine, Komediju je, na prijedlog Novinskog poduzeća Kerempuh, preuzeo Narodni odbor grada Zagreba, čime je ona postala gradsko kazalište, otkriva monografija "Osmijeh Zagreba" autora Lucije Ljubić i Davora Schopfa, objavljena povodom 75. obljetnice djelovanja spomenutog kazališta.
Dramski ansambl činili su izvođači Zagrebačkog dramskog kazališta, no pojačanje je stiglo iz HNK, kao i redova amatera koji su pohađali dulji glumački tečaj.
Prva glazbena predstava "Zemlja smiješka" Franza Lehára, premijerno postavljena 23. prosinca 1950., postigla je izvanredni uspjeh, u manje od godinu dana odigrana je čak 65 puta, a zatim do ožujka 1956. godine još 103 puta.
Jedno od ograničenja s kojima se Komedija susrela, njena je malena pozornica, koja je nekoć bila još i manja no danas, a kako to ne bi predstavljalo preveliku prepreku scenskim produkcijama, Komedija se dala u potragu za većim prostorima. Jedno od najznačajnijih rješenja pronađeno je u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, iako potonja nije namijenjena kazališnim izvedbama. Postavila je tako Komedija u Lisinskom "Gubec-bega" (1975.), "Gričku vješticu"(1979.), "Jadnike"(1982.), "Jesus Christa Superstara"(2000.), "Kosu" (2003.), "Ljepoticu i zvijer" (2022.)... U Lisinskom je ukupno izvedeno više od 560 Komedijinih izvedbi.
Dok u nacionalnim kazališnim kućama dramski, operni i baletni ansambli djeluju kao samostalne cjeline, Komedija se, još pri početku, opredijelila za prepoznatljivi dvojni, komediografski, kao i glazbeno-scenski izričaj. Neki žanrovi, poput mjuzikla, od pjevača su zahtijevali da glume i plešu, od glumaca da pjevaju i plešu, a od plesača da pjevaju i glume. Prekretnicu u tom pogledu označila je produkcija mjuzikla "Aplauz" iz 1985., a u toj kategoriji istaknuli su se i "Chicago" (2004.), "Aida"(2005.), "Briljantin" (2006.), "Mamma Mia!" (2015.) te "Jadnici" (2024.). Promjena repertoara u smjeru mjuzikla zabilježena je početkom sedamdesetih (njih se dotad vezalo primarno za američke filmove) uz naslove poput "Čovjeka iz Manche" i "Guslača na krovu", koje je slijedio kultni mjuzikl "Jalta, Jalta" (1971.), koji je u istom sastavu izveden čak 534 puta i s kojim je žanr mjuzikla, pišu autori, u hrvatsko glumište ušao na velika vrata. Uz opere "Nikola Šubić Zrinjski" i "Ero s onoga svijeta" te operetu "Mala Floramye", najizvođenije je hrvatsko glazbeno-scensko djelo. No, velika Komedijina uspješnica, originalno nije bila ponuđena tome kazalištu. Autori Grgić i Kabiljo prvotno su je nudili nekim drugim kazalištima, a kada je ponudu primila Komedija, nije bilo zainteresirana redatelja. Za glavnu žensku ulogu odabrana je Sanda Langerholz, no za muške uloge sobara predlagalo se razne glumce, uključujući Radu Šerbedžiju i Ivicu Vidovića. Kada se prihvatio režije, Vlado Štefančić je, naposljetku, odabrao Pavlenića, Simonellija i Krstulovića. Redatelj je mjuziklu predvidio stotinjak izvedbi, no "Jalta, Jalta" već je u prvih godinu dana došla do stotke.
O tragu koji je ostavila na hrvatsku kulturu 2001. godine govorio je i sam Kabiljo, ustvrdivši:
"Već uskoro nakon premijere tom pjesmom (Neka cijeli ovaj svijet, op. a.) su završavale mnoge mise, a pjesma je postala čak i obavezna glazbena lektira u školama".
"Jalta, Jalta", na pozornicu se vratila 2010. godine, ponovno u Štefančićevoj režiji, i u zajednički projekt okupila Sandru Bagarić, Danijelu Pintarić, Renatu Sabljak, Đanija Stipaničeva...
Hrvatske rock-opere privlače pak zvijezde estrade. Josipa Lisac igrala je Jane u prvoj hrvatskoj rock-operi "Gubec-begu", a u istoj ulozi okušala se i Radojka Šverko, koja je utjelovila i Neru u "Gričkoj vještici" te Fantine u "Jadnicima", koji su u Zagrebu postavljeni godinu i pol poslije pariške praizvedbe, a tri i pol godine prije prerađene londonske produkcije, odnosno pet godina prije njujorške. Komedijini "Jadnici" postavljeni su u Lisinskom prvi put poslije Pariza.
Danas prepoznatljiva i po operetnim naslovima, Komedija 1992. godine izvodi "Kneginju čardaša" u koprodukciji s osječkim HNK-om. Nakon paleža u zgradi spomenutog kazališta u Osijeku, predstava se seli u Zagreb, a žanr doživljava novi uzlet - "Barun Trenk", "Madame Troubadour", "Grofica Marica"..., kao i "opereta nad svim operetama" - Straussov "Šišmiš" (1996.).
Uslijed novog milenija u Komedijin repertoar ulazi i djelo majstora svjetskog mjuzikla Andrewa Lloyda Webbera - "Jesus Christ Superstar". U naslovnoj ulozi, osim pjevača Giuliana i Ivana Mikulića, zabljesnuo je Đani Stipaničev koji, uz Ervina Baučića koji je donio Judu, brzo postaje stalni član ansambla Komedije.
Tijekom 2000-ih ostvaruju se i hit predstave "Chicago" i "Aida" u režiji Dore Ruždjak Podolski, a listi kultnih, stranih mjuzikala u Komedijinoj produkciji pridružuju se i "Briljantin" i "Mamma Mia!" u režiji Igora Barberića.
Posljednje razdoblje obilježila su pak tri svjetska megahita; "Ljepotica i zvijer" (2022.), "Jadnici" (2024.) te "Six" (2025.).
Komedijin dramski program
Komedija je "stekla glas kazališta, koje je, vedro i zabavno, ali ne će, da ga smatraju neozbiljnim. Ono se ne će zadovoljiti pukim lakrdijanjem nego hoće, da njezino ime bude shvaćeno što šire", rekao je sredinom pedesetih Ivo Hergešić, jedan od prvih ravnatelja kazališta čiji amblem čine dvije starogrčke maske - jedna koja se smije i druga koja plače.
Komedija se, ustvrdio je Patrice Pavis u "Pojmovniku teatra" (2004.), na francuskom jeziku, u arhaičnom smislu, odnosi na svako kazališno djelo, bez obzira na žanr (što pokazuje i činjenica da se riječi "comédien" i "comédienne" mogu odnositi na svakog glumca ili glumicu, a renomirano francusko kazalište nosi ime La Comédie-Française).
Od samog početka, repertoar Komedije išao je u smjeru operete, komedije i satiričnih "revija" (Fadil Hadžić bio je jedan od umjetnika na čiju je inicijativu 1964. pokrenuto Satiričko kazalište Jazavac, današnji Kerempuh), a tijekom pedesetih u sezoni je znalo biti i po desetak dramskih premijera.
Pedesetih i šezdesetih godina izvođena su djela svjetskih klasika poput Shakespeareovih "Veselih žena windsorskih", Molièreovog "Umišljenog bolesnika", Goldonijeve "Krčmarice Mirandoline"..., ali i hrvatskih autora, na primjer, Brezovačkijeva "Matijaša grabancijaša dijaka"(u režiji Tita Strozzija, koji je i kao redatelj i kao glumac s Komedijom surađivao od njena osnivanja do svoje smrti), Držićeva "Skupa" te Krležine jednočinke "Saloma" i "Maskerata".
Sedamdesete je obilježio procvat glazbenog kazališta, posebice mjuzikla, no publika nije lišena niti dramskog programa.
Ranih osamdesetih praizvedena je pak komedija "Probudi se, Kato" Milana Grgića u režiji Želimira Oreškovića, koja se prometnula u najizvođeniju Komedijinu dramsku predstavu.
U kategoriji inozemnog dramskog repertoara sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća nudile su Shakespeareove komade "Na tri kralja" u Habunekovoj režiji i "Sve je dobro što se dobro svrši" u Parovoj, kao i djela suvremenih dramatičara, primjerice Shafferovu "Crnu komediju" ili Fraynov "Kaos u kulisama" u režiji Relje Bašića.
Jedan od omiljenih autora na Komedijinoj pozornici engleski je komediograf Alan Ayckbourn; nakon uspješnice iz 1979. "Kako voli druga strana" (s više od stotinu izvedbi), uslijedila je podjednako uspješna komedija "Kako se uzme" (1990.). Veliki uspjeh iste godine požnjela je i predstava "Kidaj od svoje žene" britanskog dramatičara Rayja Cooneyja, a na ‘domaćem terenu‘ praizvedeni su Brešanovi "Veliki manevri u tijesnim ulicama".
Jiří Menzel režirao je "Nemoćnika u pameti" (1999.) Marina Tudiševića, a glavna uloga pripala je velikanu hrvatskog glumišta Peri Kvrgiću.
U klasičnom repertoaru u to se doba ističu Shakespeareove "Komedija zabuna" (1993.), "Na Tri kralja ili kako hoćete" (1997.), Goldonijeva "Gostioničarka" (1996.) te Brechtova "Opera za tri groša" (1998.).
Na prelazu u novi milenij kazalište je proslavilo 50. obljetnicu rada. U godinama koje su slijedile na pozornicu je dovelo glazbene drame posvećene velikim pjevačicama poput "Piaf" (2002.), u kojoj je zasjao "kaptolski Vrapčić" (Jasna Bilušić), a svoje mjesto na repertoaru su našli i klasici poput Goldonijevih "Grubijana" (2003.) ili Shakespeareova "Sna Ivanjske noći" (2001.), kao i praizvedbe djela suvremenih hrvatskih dramatičara i neka prokušana hrvatska djela, poput Kolarovog "Svoga tela gospodar" (2004.).
Goldoni, Shakespeare i drugi klasici izvode se i u drugom desetljeću 21. stoljeća, a igraju se i predstave nastale prema djelima suvremenih inozemnih dramatičara poput Pörtnerovog "Čistog ludila" (2012.) u režiji Nine Kleflin sa skoro stotinu i trideset izvedbi. Tu predstavu nije dostigla nijedna druga Komedijina dramska predstava u tom desetljeću, a "Čisto ludilo" ušlo je u Guinnessovu knjigu rekorda kao najdugovječnija američka dramska predstava jer se od 1987. neprekidno igrala u Bostonu.
Tijekom dvadesetih godina 21. stoljeća Komedija je donijela nekoliko predstava suvremenih i popularnih inozemnih dramatičara s West Enda i Broadwayja, djela koja postavljaju važna društvena pitanja, klasike...
Pozornost u tom razdoblju privukla je, primjerice, predstava "Velo misto" Miljenka Smoje u režiji Marine Pejnović iz 2023., a posljednja dramska predstava izvedena u sezoni 2024./2025. bila je "Juha braće Marx", nastala prema motivima filma "Pačja juha" i filmskom opusu braće Marx, a u režiji Kokana Mladenovića.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....