Vijore se te crne zastave jako puno u zadnje vrijeme po našim kazalištima, odlazi ta jedna velika generacija učitelja, a Violić je svakako bio učitelj – kaže o Božidaru Violiću njegov kolega režiser Krešimir Dolenčić.
- To kako je on znao raditi s glumcem, secirati glumca, tretirati ga kao unikatno umjetničko djelo, pa je bio nemilosrdan kad bi se vlasnik tog djela, tog tijela prema njemu odnosio loše, to je bilo posve posebno - dodao je Dolenčić.
Kazališni redatelj, dramaturg i profesor na Akademiji dramskih umjetnosti, Božidar Violić preminuo je u Zagrebu u 90. godini. Na zagrebačkom Filozofskom diplomirao je romanistiku te režiju na Akademiji dramske umjetnosti gdje će, od 1958. do 1978., podučavati glumu i režiju.
Od konca 1950-ih do 1972. bio je stalni redatelj u Dramskom kazalištu "Gavella", a od 1979. do umirovljenja 1999. umjetnički ravnatelj, redatelj i dramaturg u Zagrebačkom kazalištu mladih. Režirao je osamdesetak dramskih i opernih predstava. Kako je istaknuto u Hrvatskoj enciklopediji, uz Kostu Spaića, Dinu Radojevića i Georgija Para pripadao je tzv. gavellijanskomu redateljskom kartelu. Kao redatelj poštuje tekst kao svrhu režije, otvoren je, sklon ka propitivanju autoriteta i ironiji ne bi potaknuo gledatelja da se odredi prema ideji drame prevedenoj scenskom koncepcijom predstave.
Mnogi pamte njegovu režiju "Mirisa, zlata i tamjana" Slobodana Novaka koju je napravio u vlastitoj adaptaciji, potom predstavu "Sokol ga nije volio" Fabijana Šovagovića, "Adagio" Lade Kaštelan, "Galilejevo uzašašće" Antuna Šoljana, "Smrt Stjepana Radića" Tomislava Bakarića te predstave "Anđeli Babilona" i "Sinovi umiru prvi" Mate Matišića.
- Tko je jednom radio s Violićem taj to nikad to nije zaboravio. Genijalno je govorio glumcima, sam je zapravo bio nerealizirani glumac, kao što smo na neki način svi mi, režiseri. Izabrao je taj put vrlo ponizno, nikada ne stavljajući režiju u prvi plan, ulazeći u dijalog s piscem, s glumcem, i za njega se mirno može reći da je stvarno obilježio jednu veliku epohu - govori o Violiću Krešimir Dolenčić pa dodaje:
- Meni osobno od svih njegovih velikih predstava najdraži je 'Sokol', jer sam na svaki način bio s tom predstavom vezan, sa Šovom, s Anjom, gledao sam je čim sam stigao iz JNA, sjećam se sebe kako sjedim na balkonu i plačem k’o ljuta godina.
I glumac Dragan Despot naglašava Violićev nesvakidašnji značaj.
- Božidar Violić bio je doista jedan od najvećih ljudi u hrvatskom glumištu, nakon Gavelle. Stvarno jedan od najvećih. On je jedan od temelja hrvatskog glumišta kojega smo do danas imali. Režirao je velike predstave, 'Mirisi, zlato i tamjan', 'Mrduša Donja', 'Sokol ga nije volio' … Neke njegove predstave su me kao glumca i odgajale, možda sam iz njih naučio više negoli sam naučio na Dramskoj akademiji. Naša suradnja se svela svega na to da sam ga kao ravnatelj drame zagrebačkog HNK pozvao da dođe režirati 'Dom Bernarde Albe' F. Garcíje Lorce. Žao mi je što nikada nisam igrao u njegovim predstavama, ali smo se družili i dobro poznavali kao da smo na neki način i surađivali – rekao je Despot.
Kostimografkinja Doris Kristić kaže da je Violić bio jedan od prvih redatelja s kojima je surađivala, na početku svoje karijere, s 24 godine.
- Potpisala sam kostimografiju za njegovih 10-ak predstava u Zagrebačkome kazalištu mladih, Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku te na Dubrovačkim ljetnim igrama. Pamtit ću ga po iznimnoj strogoći i tome da me mnogo toga naučio – još i danas znam citirati njegove izjave mlađim kolegicama - kaže Kristić.
Karakter u kostimu bio mu je iznimno važan, objašnjava.
- Znali smo sjesti ispred Gradske kavane u Dubrovniku te dugo promatrati i komentirati prolaznike, gdje je do izražaja dolazila Boškova duhovitost. U jednome od razgovora složili smo se da se karakter čovjeka i dramskoga lika vizualno najbolje očituje baš u obući – detalju kojemu kostimografi rijetko kada posvećuju veliku pažnju. Bio je veliki autoritet, veliki intelektualac, teško da će se takav ikada više ponoviti… - smatra kostimografkinja.
- Preskočit ću razgovor o njegovoj veličini, svi znamo što je Boško i kako napravio. O tome neka govore teatrolozi. Ja ću se prisjetiti svog doživljaja Boška kroz rad, ali i privatna druženja - rekla nam je Dinka Jeričević, scenografkinja s dugotrajnim stažom u hrvatskom filmu i teatru.
Prisjetila se svojih ranih dana uz Violića kao važnog redatelja, od kojeg se moglo puno naučiti. - Počela sam kao mlada, asistirala sam na nekim predstavama koje je Boško režirao, i više sam promatrala kako se to radi u kazalištu. I tada smo, ali i kasnije, dobro surađivali. Razvila sam za njega i jedan sistem: naime, ako je bilo nesporazuma, Boško je znao biti glasan i strog. U takvim situacijama, ja bih mu prišla i tiho rekla: što nije u redu? On bi mi u svom stilu odgovorio da imam strašno dobre živce - prisjeća se scenografkinja, dodajući kako je Violić bio iskreno duhovit čovjek, a što se tiče vikanja po kazalištu, znao je, kaže ona, biti vrlo oštar na momente, čak i okrutan.
- Tako je dobivao što želi od glumaca i suradnika. No unatoč svemu, uvijek bi održavao dobru atmosferu. Boško je bio čovjek od kojeg ste imali što čuti i naučiti, i svi su to znali. Posebno mi mladi… - rekla je Jeričević.
Doris Šarić-Kukuljica, kazališna, televizijska i filmska glumica također je surađivala s pokojnim redateljem.
- Prvi pridjevi koji mi dolaze na pamet za Boška su osebujan, duhovit, ironičan, nevjerojatno inteligentan i naravno iznimno talentiran. U sebi je cijeli život nosio mladenačku pobunu spram sistema u kojima je živio. I zbog nje je postao i ostao kritičko oko koje je prostor za ono što misli moglo uvijek pronaći u tekstovima po kojima je radio kazališne predstave. Njegova je velika vrlina što je uvijek bio u opoziciji, koja je zapravo jedan važan dio tog njegovog talenta. On je sav prštao iz te osobe s kritičkim okom i s oštricom koja nikad nije istupila je promatrao svijet oko sebe – kaže.
Voljela je, dodaje Doris Šarić-Kukuljica, njegovu nevjerojatnu osobnost i njegov talent.
- Puno mi je značio, pogotovo u formativnim godinama kada smo radili 'Mirise, zlato i tamjan', kao i 'Hamleta iz Mrduše Donje'. Te su godine zasigurno formirale dio mog pogleda na kazališnu umjetnost – objašnjava.
Mate Matišić, dramski pisac kratko i jasno osvrnuo na lik i djelo Božidara Violića saževši njegovu veličinu u jednoj rečenici.
- Božidar Violić bio je nedvojbeno najvažniji učitelj dramskog pisanja suvremenih hrvatskih dramskih pisaca - rekao je.
Ravnateljica ZKM-a Snježana Abramović podsjeća da je Božidar Violić od 1979. pa sve do 1999. bio vezan za ZKM prvo kao umjetnički direktor a zatim dramaturg i kućni redatelj.
- Upravo se on zalagao da Zagrebačko kazalište mladih dobije svoj današnji naziv i da ostane zauvijek mlad dovodeći studente glume kao goste u predstavama, što je i današnja praksa kazališta. Zahvaljujući njemu ZKM je postao prvo zagrebačko profesionalno kazalište koje je postavilo neko Kamovljevo djelo, 'Orgije monaha', 1979. godine - rekla nam je Snježana Abramović.
- Njegov redateljski opus je bio impresivan a jednako je dobro režirao i drame i opere, radio dramatizacije i pisao scenarije. Bio je umjetnički originalan i vrlo širokog umjetničkog interesa, jednako snažno je režirao i klasične i suvremene autore, a imao je i senzibilitet za Saru Kane i njene tekstove o neizdrživosti postojanja koje je postavio u ZKM-u – dodala je.
Božidar Violić, među ostalim, režirao je po raznim starim i suvremenim hrvatskim dramskim tekstovima poput "Ljubice" Augusta Šenoe, "Tri farse" Nikole Nalješkovića te "Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja" i "Svečane večere u pogrebnom poduzeću" Ive Brešana. Violić potpisuje i režije Molièrovih "Tartuffea" i "Don Juana", Weissove "Patnje gospodina Mockinpotta", Büchnerove "Dantonove smrti", Beckettove "U očekivanju Godota", Pirandellova "Henrika IV.", Shakespeareovih "Veselih žena windsorskih" i "Richarda III."...
Među režijama opera ističu se "Hoffmannove priče" J. Offenbacha, "Figarov pir" W. A. Mozarta, Puccinijeva "Toska" i Bersin "Oganj". Autor je scenarija za kratke i dugometražne filmove A. Babaje "Nesporazum" (1958.), "Lakat kao takav" (1959.), "Carevo novo ruho" (1961.), "Breza" (1967.) te "Mirisi, zlato i tamjan" (1971.). Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima i nagrade za životno djelo hrvatskog glumišta 2008., a 1994. dobio je i Vladimira Nazora za životno djelo. Objavio je niz teatroloških ogleda te knjige "Lica i sjene" i “Isprika: ogledi i pamćenja”. Bio je u braku s teoretičarkom književnosti i bivšom ministricom kulture Andreom Zlatar Violić.
I Ivica Buljan, ravnatelj drame HNK Zagreb, emotivno se na društvenim mrežama oprostio od Božidara Violića, uz video ulomak iz poznate Brešanove drame, “Svečana večera u pogrebnom poduzeću”, s Borisom Dvornikom.
- Otiša je danas treći vitez. Mujo i Špiro su požurili špijat Svetom Petru da će doć Boško. Sad će tamo bit zajebancije kakve mi tu, kilavi i nikakvi, ne moremo ni zamislit. Brešan, Mani, Boris, Vidović, Genda, Zdravka, Zoja, sve se živo tamo uzletilo za izvest "Svečanu večeru u pogrebnom poduzeću". Bila je to predstava koju san gleda ne znan koliko puta. Kasnije sam tim ljudima, sram me je i reć, bio direktor. Boško mi je doša radit Matišićevu "Svećenikovu djecu", to je bilo puno prije filma i svega. Par puta smo obidovali kod Hvaranina, pa u Mate. Svaki put kad bi se našli, razgovarali bi na nekom našem splitsko-sinjskom. Pratio je, jedini iz velike generacije, moje goluždrave predstave. I kad sam od njega, a bija je strog ka oficir, dobija pohvale, bilo mi je ka da san posvršava najbolje škole. Ma baš negdi u ovo vrime, bio san, ima tome pet godina u Njujorku. Nazove Boško za pričat, mislin da je bilo opet o Sarah Kane, a ja se smrzavan u Great Jones uličici, priko puta La Mame, i mislin u sebi da ću platit taj razgovor suvin zlatom. Bio je Boško od najsuvljeg zlata, a lako je to reć sad kad je otiša. Kad je zauvik otiša – napisao je Buljan.