Publika je još u svibnju i lipnju odlazila gledati predstavu, koja će premijeru imati u večeras, u prostorijama Ansambla Lado.
Autorski projekt Bobe Jelčića za HNK prema Čehovljevoj drami “Tri sestre” neobičan je za naš teatar jer ga je redatelj predstavio kao javni i otvoreni proces, u čijem je stvaranju sudjelovala publika, skupa s redateljem, glumcima i dramaturgom.
Igraju glumci HNK Nina Violić, Jadranka Đokić, Daria Lorenci Flatz, Krešimir Mikić, Siniša Popović, Dušan Gojić i Ivan Colarić, s mladim glumcima s ADU Ugom Koranijem, Ivom Jerković i Marinom Klišmanićem. Uoči premijere redatelj Bobo Jelčić kaže da mu sve izgleda kao jedan dobar eksperiment.
Jeste li fingirali probe pred publikom?
- Ne, to su bile prave probe. Prostor nismo imali stalno na raspolaganju i svaki minut nam je bio važan.
Zar vam publika nije smetala u radu?
- Smeta u tom smislu da ne mogu vikati kad su oni tu, ali u stvari su nam jako pomogli, jer odmah vidiš što prolazi, što je dobro a što ne. Smeta i zato što kazališna proba prestaje biti neko posvećeno mjesto, ali ionako sam to htio demistificirati i stvoriti normalnu atmosferu. Osim toga, hoću da publika shvati da je kazalište jedna komunalna ustanova, otvorena svima.
Možete li dati primjer kako je netko iz publike konkretno utjecao na sadržaj?
- Predstava je dosta interaktivna, publika sudjeluje na razne načine. Gledatelji glasno komentiraju, glumci im postavljaju pitanje. Jako mi je bitno da se stvori ta atmosfera da smo u istoj sobi, da smo u istom prostoru i da komuniciramo.
Jeste li zbog toga morali odustati od redateljskog ega? Koliko je uloga redatelja autoritarna, zar to nije nešto što želite sakriti od publike, to što vičete na glumce, naređujete im, kritizirate?
- Da, imanentno toj ulozi je da je nalogodavna: redatelj je taj koji nešto smisli pa onda to s glumcima realizira. Ali moj stil i način rada je dogovor, da se dogovaramo oko stvari koje radimo. Koncept predstave nije nikakva dogma koja se slijepo slijedi, nego nešto što se može razviti, što se može razbiti i promijeniti. Uvjeren sam da u tom smislu kazalište može biti puno fleksibilnije nego što jest, kao i uloge i pozicije glumaca i redatelja.
To što igrate u Ladu više djeluje kao da je nacionalna kazališna kuća projekt izbacila iz sebe, nego na približavanje publici?
- Može se to i tako gledati, ali HNK je po strukturi kazalište u kojem je teško postići interakciju. Scena je velika, publika je odvojena, svaki put kad se tu krene stvarati interakcija, to djeluje jako neprirodno. Smatram da drama danas mora biti puno interaktivnija, i naprosto sam tražio prostor za ono što mislim da bi kazalište danas moralo biti, bilo to HNK ili neko drugo kazalište.
Na svu sreću pronašli smo taj prostor Ansambla Lado koji je kazališno jako dobar: to je velika soba dobre akustike, ugodna za boravak. Tu se stvori jedna puno drukčija astmosfera, puno kazališnija, puno više dramska nego što bi to bilo na klasičnoj sceni. Tražio sam neki novi osjećaj, a mislim da je za to jako bitan prostor.
Kod Čehova tri sestre s čežnjom i tugom sanjaju o preseljenju u Moskvu. Je li ta Moskva danas jednako predmet žudnje i jednako nedostižna kao što je bila onda?
- Upravo o tome se radi o predstavi, s raznih strana pokušavam osvijestiti to pitanje. Što nam uopće znače motivi ljudi i likova prije sto godina, razumijemo li mi to uopće: i to sve stavljeno u današnji kontekst provincije, zemlje iz koje se odlazi.