Božidar Violić posljednji je iz stare garde hrvatskih kazališnih redatelja, stasalih u sjeni Branka Gavelle i Koste Spajića. Bijaše dakle naš posljednji, rekao bi Gavella, zastupnik književnosti u kazalištu. Njegova je umjetnost počivala na dubinskom razumijevanju dramskog teksta, koji je doživljavao kao temelj a ne kao sredstvo svojega rada. Glumci su ga voljeli jer nije bio agresivan, ako je katkad i tjerao mak na konac.
Poput svih boljih klasičnih redatelja, i Božidar Violić je mnogošto zapisivao. Objavio je dvije značajne, autobiografsko-teorijske knjige, "Lica i sjene", prvo izdanje 1989., a drugo iz 2004., koje je posebno dragocjeno jer u njemu daje portrete desetero hrvatskih glumaca. Druga njegova knjiga, "Isprika: ogledi i pamćenja" objavljena je godine 2008. te također predstavlja djelo vještog stilista i upućenog intelektualca s mnogo zadrške prema samome sebi.
Violić je redatelj i dramaturg nekoliko kultnih predstava hrvatskoga teatra, a najpoznatija je među njima "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja", po tragikomediji Ive Brešana, koji ju je za tu prigodu i uz Violićevu suradnju zapravo konačno uobličio. Praizvedena je godine 1972. u zagrebačkom Teatru &td a redovi za ulaznicu mjesecima su se protezali od vrata kazališnih sve do Savske ulice, dvije stotine metara.
Violić bijaše dakle i hrabar čovjek, jer je ta predstava upravo genijalno razotkrivala bijedu komunističkog režima i nije mu mogla donijeti do društvenu marginalizaciju.
Božidar Violić bijaše skroman, ali ne i jednostavan čovjek. Matematičarske inteligencije, introvertan, kazalištu je dao toliko energije da će se njezini tragovi poznati još desetljećima, primjerice u djelima dramatičara Mate Matišića, s kojim je radio kao najmlađim među talentiranim piscima, a njegova disciplina čitanja dramskog teksta utjecala je i na mnoge suvremene redatelje, od Krešimira Dolenčića do Ozrena Prohića.