Nakon što je 2018. u pomami #metoo pokreta u Firenzi Carmen upucala svog Don Josea umjesto da on nju dokrajči nožem, činilo se da je kost najpopularnije svjetske opere oglodana dokraja! Od 1875. i neuspjele pariške praizvedbe do danas uglazbljena istinita priča Prospera Mériméa doživjela je više stotina scenskih inačica i više od pedeset ekranizacija. Od nijemog filma do "Carmen Jones" Otta Premingera, kultnog filma "La tragédie de Carmen" Petera Brooka, flamenco "Carmen" Paca de Lucíe s njegovom glazbom, "Ime Carmen" Jean-Luca Godarda na glazbu Beethovenovih gudačkih kvarteta...
U kazalištu su izvornu glazbu Georgesa Bizeta premetali, skraćivati, dodavali, Rodion Ščedrin parafrazirao je Bizeta za plesnu Carmen svoje supruge Maje Plisecke, a mi smo prije 13 godina gledali i zagrebačku Carmen u kojoj su se sakatile genitalije i kopale oči! Sa španjolskom Cigankom bavili su se i filozofi poput Friedricha Nietzschea, koji je htio napakostiti svom nekadašnjem prijatelju Richardu Wagneru uspoređujući vlažne vodene pare vagnerijanskog ideala s logikom strasti vrelih područja.
U raznim scenskim izvedbama šetali su se konji, pred tvornicom cigareta kvocala je perad, sve se radilo da bi spektakl bio što veći. I taman kad se učinilo da se s firentinskom nedavnom naopakom predstavom krug konačno zatvorio, to više jer je dobila unisoni buuu iz publike, Zagreb je dobio novu " Carmen" koja je ispraćena ovacijama.
Izvan vremena i prostora
U Hrvatskom narodnom kazalištu 23. listopada premijerno je izvedena predstava kakvoj se nitko nije nadao. Netko ju je nazvao korona Carmen iz znanih razloga, no uopće nije sigurno da je današnja vrlo uspješno skraćena verzija s desetkovanim ansamblima orkestra i zbora osvanula takvom (samo) zbog epidemioloških razloga. Pa čak da je i tako, Zagreb je, uz golem trud svih sudionika, dobio sasvim posebnu, inteligentnu i dramatičnu predstavu koja se možda neće svidjeti ljubiteljima tradicije, ali hoće onima koji znaju prepoznati prvorazredni suvremeni redateljski rukopis, a prije svega ideju koja nije povrijedila djelo, ali mu je dala još jedno moguće tumačenje.
Redatelja Arnauda Bernarda upoznali smo već kroz nekoliko zagrebačkih režija. Neke su bile bolje od drugih, no njegovo poznavanje scenske logike, vještina kojom pokreće likove i mase, volja za neuobičajenim čitanjem tradicije, kopanje po novim mogućim slojevima djela, a nadasve originalnost osnovne ideje krasile su baš svaku. Tako i ovu "Carmen" izvan vremena i prostora, lišenu bilo kakvog već toliko puta eksploatiranog folklora, plesa, kastanjeta, procesija zborova, a ponajviše patetike i doslovnosti takozvanog spektakla. Svoju je "Carmen" senzibilni redatelj doslovce ogolio do krajnosti u potrazi za ključem što bi naslovna junakinja još mogla biti osim fatalne, strasne, seksepilne žene koja u ime nekakve imaginarne slobode ruši sve što joj se nađe na putu. Bernardova Carmen nije ništa od toga.
Ona je simbol drogom i okolinom uništene osobe, ravnodušna je prema sebi i drugima na granici zombija, a sva strast pa i fantazija o osobnoj slobodi utapa se u gotovo bestjelesnom ali i svjesnom stanju da je svaku slobodu, osim smrti, već davno izgubila. Idealnu partnericu za svoju zamisao redatelj je našao u Dubravki Šeparović Mušović, gotovo neprepoznatljivoj u odnosu na njezinu atraktivnu pojavu i često vrlo eksponirani scenski temperament.
Mirna, zapravo apatična s tek pokojim proplamsajem sjećanja Carmenine možebitne drugačije prošlosti, donijela je lik s nevjerojatno uvjerljivom minimalističkom mimikom, ukočenim bolnim hodom, gestom koja je prizivala automatiziranu lutku u očekivanju konačnog oslobođenja od toliko žuđene slobode. Tako je i izgledala odjevena u ružnu haljinu sve do samoga kraja u kojem se ogolila u negliže, bez cifraste perike, s bujnom, divljom kosom gotovo se ponoseći time kakva je nekad bila. Duboko potresnu dramsku kreaciju u trajnoj interakciji samo sa sobom, Dubravka Šeparović Mušović začinila je bogatim vokalom u punom opsegu izjednačenih registara, s minucioznim detaljima izvan arija od kojih je uobičajeno raspojasana Ciganska pjesma pred zastorom bila možda najmračniji dio predstave.
Emotivni Gruzijac
Carmenini muškarci trčali su i za takvom otuđenom ženom bez zazora. Od muškoga zbora na početku, do divno raspjevanog očajnički zaljubljenog don Joséa gruzijskoga tenora Mikheila Sheshaberidzea, bahatog, glasovno moćnog toreadora Siniše Hapača i zvonkog Zunige Siniše Štorka, svi su oni pristajali i na takvu gotovo aseksualnu ženu koja im stalno izmiče. Redatelj kao da se namjerice nije htio njima posebno baviti, pri čemu mu je malo pomrsio konce emotivni Gruzijac.
Poseban ukras predstave bio je raskošni glas Lane Kos, ovoljetne slavljene Micaele u veronskoj Areni, sopran kakav se u našoj operi nije čuo od slavnih dana Ljiljane Molnar Talajić. Žustar krijumčarski kvintet uz naslovnu junakinju precizno su otpjevali Marta Schwaiger, Josipa Gvozdanić, Jurica Jurasić Kapun i Tvrtko Stipić, a osobito se istaknuo ženski zbor u intonacijski i ritmički osjetljivim prizorima prvoga čina koje je znalački uvježbao Luka Vukšić.
I na kraju ono što je doista vrijedno istaknuti bilo je suglasje ideje gotovo asketske suvremene režije s glazbenom kontrolom nadasve pažljivog dirigenta Marcela Mottadellija. Uz smanjeni orkestar i zbor bez ikakva pretjerivanja u zvuku i tempima, a s mnogo lijepih detalja (sola flaute i roga posebno), Mottadelli je znao kako ovu gotovo komornu "Carmen" pretvoriti u Bizetov stil. Ponekad je manje ipak više, a za takvo nešto korona nije ni kriva ni zaslužna.