PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

‘Cement‘ - priča o ratniku u svijetu gdje su intelektualci preuzeli vlast

Horvat je dopisao prijevod drame Heinera Müllera te ga osuvremenio ‘balkanskim poslovicama‘

Još dosad nikad nisam gledao predstavu u kojoj je dopisan klasičan tekst, a da bi to dopisivanje dalo ukusna ploda. Tako i sad. Slovenski redatelj Sebastijan Horvat uzeo je izvanredan prijevod drame "Cement" Heinera Müllera iz pera Borisa Perića, prvi u nas, sočan, ritmičan te ga uz pomoć dramaturga Milana Markovića "osuvremenio" tako što je u njega upleo ponešto balkanskih poslovica, malko se spominje i instagram, zlu ne trebalo, a uza Sovjetski Savez prikvačena je socijalistička Jugoslavija, posve bez razloga, osim da se "provocira" nekakvom jugoslavenskom zastavom na pozornici, koju se još na koncu dvosatne igre podrapa i koja u doba kad se odvija radnja nije postojala niti u snovima.

Osobito me žulja i to što su dopisali djelo koje je samo za sebe već dopisivanje. Müllerova drama iz 1973. jest sarkazmom obojana prerada istoimena romana socrealističkog pisca Fjodora Gladkova te je već dakle dovoljno intertekstualna da je ne treba dalje remetiti novim "idejama". Rakan Rushaidat po tko zna koji put zaigrao je vojnika koji se razočaran vraća s bojišta. I sad je uvjerljiv. Toga Gleba Čumalova progoni vlastita sjena: njegov je revolucionarni zanos slomljen ratnom traumom, njega ne čeka brižna supruga po povratku, negoli revolucionarka koja mu ne jedino da nije vjerna, negoli joj je važnija revolucija od vlastita djeteta a kamoli ne supruga. Tu revolucionarku, Dašu Čumalovu, dosta uvjerljivo igra Nataša Kopeč, a susret staroga čovjeka i novoga doba završava se nepovoljno, kao i uvijek, za toga čovjeka prošlosti koji se svim silama trudi da tu svoju prošlost odbaci te da stane graditi navodno nov, bolji i pravedniji svijet.

Juriš na ljudske duše Tvornica cementa hrđa otkako je nove vlasti. Nema tko pokrenuti proizvodnju. Ali ionako je od proizvodnje važnija proizvodnja novih duša, što Čumalov ne shvaća. Rekli bismo, gdje intelektualci preuzmu vlast, tu trava ne raste jer se vlastodršci pogonjeni ideologijom mnogo lakše okrenu protiv naroda, uz pomoć fantazija o novom dobu, negoli oni kojima je vlast jedini cilj, a ne fantazija. Socijalistička revolucija kao juriš na ljudske duše propala je prije negoli je započela. Najprije jest povukla u ambis one koji su zbilja u nju povjerovali, a ostali – oni su promatrači, pragmatici, koji se snalaze u okviru zadanih mogućnosti. Ulizice postaju moćni, lažovi idealne vođe, okrutni idealni sluge.

Divlji začas pojedu pitome, rekli bismo. Čumalov je ratnik, a u miru jest izgubljen za životnu borbu. Njegove ljudske osobine revoluciji su nepotrebne. Revolucija ne priznaje vlasništvo ni nad čim pojedincu, jer je i sam pojedinac vlasništvo njezino, a ljubav jest riječ i slabost, a ne životna sila. Je li o tom predstava? Osnovni je dakle problem ovoga rada što ne znamo što se njime htjelo reći, ako se već govorilo toliko. Prazan prostor cijele ZKM-ove pozornice, scena Igora Vasiljeva, nije svladan nikakvim makar donekle sofisticiranim mizanscenom, negoli glumci, akteri, ili svi stoje u mjestu, ili svi sjede, ili svi trčkaraju, a kad se nađe na sceni jedino duet, onda isto stoje te drže distancu od deset metara, što valjda sugerira da je oko nas virus.

Četrnaest je glumaca u podjeli, a pri identificiranju njihovih pozicija nimalo ne pomažu niti kostimi Belinde Radulović. Budući da radnja teče otprije stotinu godina, jasno je da se pokušava imitirati odjeća radnička i vojnička tadašnja, no nije jasno čemu ti akteri povremeno osvanu u trenirkama i tenisicama kupljenim u okolnim dućanima. Kao da je ponestalo novca za kostime, pa su Glumci ponijeli svoju privatnu odjeću i obuću. Kariole i pijesak Na praznu scenu trojica scenskih radnika neprestano donose i odnose krupnije rekvizite te pritom zuje električnim odvijačima spretno i fletno. Poslije predstave čeka ih još povelik posao. Naime, glumci dovezu na pozornicu osam metalnih kariola, isto friško iz dućana blistavih, te po nekakvim platnima raspu gomilu bijelog pijeska, još lažnih betonskih blokova te stanu udarati krampovima i čekićima po toj materiji te je i lopatama grabe: udarničko finale zbivanja nakon kojega ostaje cijela scena u prašini i praznini.

Tuku po tim blokovima ustrajno i predugo, toliko da se oni posve izmore, a mi posve smorimo. Ima međutim u zbivanju momenata uspjelih, ima pokoji redateljski geg zanimljiv no da sve skupa traje dva sata – nije opravdano. Bolja je strana predstave što se odnos između protagonista, Čumalovih, ocrtava ljudski toplo, postupno, daje kroz nove momente i promjene situacija, ali je pozicija njihovih antagonista i pomagača uglavnom sporedna i mutna. Nije povoljno za njih, ostale glumce, niti to što ih većina igra dvije ili čak tri uloge, pa ih ne stignemo "locirati" niti u jednoj od njih. Znači, umjesto da su redatelj i dramaturg, već kad adaptiraju, ugasili neke sporedne epizode, oni se sve postojeće još zakomplicirali nejasnim aluzijama na nas i našu prošlost. Igraju još dakle Milica Manojlović, Barbara Prpić, Tina Orlandini, Petra Svrtan, Milivoj Beader, Sreten Mokrović, Pjer Meničanin, Mateo Videk, Vedran Živolić, Dado Ćosić, Ugo Korani i Toma Medvešek.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. listopad 2020 14:15