One prekrivaju fašističke grafite u Rijeci, suprostavljaju se tihom umiranju grada. Došao je i biskup Mate Uzinić

Povezanosti koje nam promiču, nekontrolirane posljedice koje se otrgnu vlastitim namjerama i ukrste se na novim, nepredvidljivim i nepovoljnim putovima, kao i pukotine u kojima unatoč svemu niče život, žilav i otporan na okolnosti koje mu nisu naklonjene, neki su od misaonih okvira unutar kojih se kreće „Čvor”, nova predstava nagrađivanog riječkog kolektiva Igralke izvedena u sklopu festivala "Riječke ljetne noći 2026". Riječ je o ženskom kolektivu koji je tijekom godina razvio prepoznatljivu poetiku društveno angažiranog teatra s dokumentarističkom i autoetnografskom podlogom, a do sada su se bavile temama kao što su beskućništvo, treća životna dob, seksualni odgoj i majčinstvo.

Autorice i glumice Anja Sabol, Vanda Velagić i Klara Kovačić ovoga su puta udružile snage sa slovenskim redateljem i dramaturgom Žigom Divjakom. Zajedno su stvorili predstavu koja se bavi društvenom klimom obilježenom propadanjem, gentrifikacijom, militarizacijom, rastom fašizma, ratnim huškanjem i razaranjem – kako društvenog tkanja u kojem svaki pojedinac ima pravo na dostojanstvo, tako i planeta koji dijelimo. Same Igralke kažu da „Čvor” polazi od „osjećaja zategnutosti”, od „nelagode koja nastaje kada se priprema za rat počne predstavljati kao jedini razuman način brige za budućnost”, pa je riječ prije svega o antiratnoj predstavi. Pritom polaze od mikroperspektive, od osobne i svakodnevne priče žene koja ulazi u autobus. Iz te se točke priča širi i zahvaća niz međusobno povezanih društvenih fenomena, neprestano zadržavajući nit osobnog, za koju Igralke paze da se ne izgubi u pogledu iz ptičje perspektive. Time naglašavaju način na koji je pojedinac uklopljen u mrežu socioekonomskih, vrijednosnih, urbanističkih, geopolitičkih i ekoloških silnica.

Igralke predstava

Drazen Sokcevic/

Rijeka koju Igralke prikazuju kroz putovanje autobusom grad je čiji su zidovi prekriveni navijačkim grafitima i fašističkim sloganima, grad oronulih austrougarskih fasada čija stara slava podsjeća na Beč, propale industrije čije naslijeđe priziva socijalistički optimizam i obalnog pojasa čiju se okupiranost megajahtama i kruzerima može čitati kao oblik suvremenog kolonijalizma. To je grad u kojem Anja, Klara i Vanda nisu rođene, ali su ga odabrale za život i zavoljele ga dovoljno da ih boli njegovo „tiho umiranje”. Zato traže načine da mu se suprotstave, makar to značilo nespretno prekrivanje grafita „Za dom spremni” ili fašističkih naljepnica koje posljednjih godina po riječkim banderama niču poput gljiva poslije kiše.

Veze Rijeke i rata predstavljaju zastrašujuću opomenu. To je grad u kojem je izumljen torpedo, ubojita naprava koja je posijala tisuće smrti na svjetskim morima i koja to čini i danas (posljednji poznati primjer je torpediranje iranskog broda od strane američke vojske u kojem je poginulo 87 mornara). Osim torpeda, u preteči današnjeg brodogradilišta 3. maj proizvodili su se i vojni brodovi, a zbog svoje je vojne industrije grad tijekom Drugoga svjetskog rata pretrpio teška bombardiranja. Nakon osam desetljeća gradnje civilnih brodova, novi vlasnici 3. maja, slovenska obitelj Šešok, u škveru planiraju ponovno pokretanje vojne brodogradnje. Njemačka obitelj Lürssen, koja u Rijeci još nije počela graditi obećanu marinu, prodala je Rheinmetallu, jednom od najvećih europskih proizvođača oružja, među ostalim i svoj riječki projektni ured NVL, smješten u zgradi putničkog terminala na rivi.

Igralke predstava

Drazen Sokcevic/

I prostor u kojem je „Čvor” premijerno izveden, zgrada Ivexa na Delti, nosi snažnu simboliku. Riječ je o domu nekoliko desetaka udruga, kulturnih organizacija i kolektiva koji uskoro prelazi iz gradskih u državne ruke pa je, zbog investicijskih planova za razvoj obalnog pojasa, njegova budućnost neizvjesna. Na premijeru je došao i riječki nadbiskup Mate Uzinić, koji je nedavno javno osudio ustaške i fašističke simbole na crkvenoj procesiji za blagdan Svetog Vida, još se jednom prometnuvši u gotovo endemsku figuru hrvatskog crkvenog vrha. U predstavi su korišteni motivi iz knjiga „The Mushroom at the End of the World” Anne Lowenhaupt Tsing” i „Patchy Anthropocene: Landscape Structure, Multispecies History, and the Retooling of Anthropology” Anne Lowenhaupt Tsing, Andrewa S. Matthewsa i Nilsa Bubandta, kao i inserti iz filma Petra Trinajstića „Kako se gradi brod” (1983). Uz redatelja i glumice, autorski tim „Čvora” čine i skladatelj Blaž Gracar, scenograf Igor Vasiljev, asistentica scenografa Ana Jurčić te oblikovatelj svjetla i tehnički voditelj Marin Lukanović. Upravo scenografija i zvuk imaju ključnu ulogu u predstavi, uranjajući gledatelje u priču koja ne nudi katarzu, ali nudi utjehu. A ta se utjeha krije u malim svakodnevnim pobjedama, u ljudskosti koja opstaje unatoč svemu i u životu koji niče ondje gdje ga nitko ne očekuje.