Seriju "Velo misto" gledao sam one godine kad je prvi put bila emitirana na TV-u, iako ne baš kompletnu, vidio sam neke epizode. U to doba svog života nisam baš previše gledao televiziju. Sad, kad smo radili predstavu, nisam htio gledati ponovno seriju da me to ne bi opterećivalo u kreiranju uloge kako sam je po tekstu zamislio i u suradnji s redateljicom Marinom Pejnović i kolegama glumcima, napravio, kaže o kultnoj seriji Miljenka Smoje, Damir Lončar kojemu je nominaciju za najboljeg kazališnog glumca donijela upravo uloga Meštra u spomenutoj predstavi.
Glasajte za pobjednike u kategorijama za nagradu Zlatni Studio
Predstava seriju ne prati doslovno i u istom obimu, objašnjava Lončar. To, naglašava, ne bi niti bilo dobro, a ni moguće jer je kazalište potpuno drugačiji medij od televizije.
"Krenuli smo od Smojina teksta, prije svega. Nastojali smo dati presjek života jednoga grada, dakle Splita o kojem autor piše, i ljudi koji žive u njemu tijekom pedesetak godina prošlog stoljeća. Njihove sudbine, karaktere, običaje, borbu za preživljavanje običnog čovjeka, o kojemu Smoje najradije piše, u povijesti ratovanja na ovim našim prostorima", pripovijeda.
Čitatelji mogu glasati jednom dnevno, dok će pretplatnici premium sadržaja Jutarnjeg lista moći glasati dva puta unutar 24 sata. Postanite i vi pretplatnici premium sadržaja klikom OVDJE
Drago mu je što u toj predstavi igra ulogu Meštra koju je u seriji igrao Boris Dvornik, kojeg je imao čast osobno poznavati.
"Naravno, bilo bi krivo, loše i u krajnjoj liniji nemoguće pokušati oponašati način na koji je Boris igrao tu ulogu. Zato i nisam htio opet gledati seriju kad sam saznao da ću igrati tu ulogu. Posebno mi je drago što, bez obzira na to što je tu ulogu na TV-u igrao Dvornik, publika voli kako ja igram Meštra, prati to kroz predstavu i honorira na kraju aplauzom", priznaje.
Predstavu su odigrali u HNK Split dvije večeri, oba puta pred prepunim gledalištem, ponosno kaže Lončar.
"Splitska publika bila je izvrsna, mi smo se trudili biti na razini zadatka i predstava je doživjela ovacije. Veliko je zadovoljstvo igrati Smojin tekst pred ljudima iz grada o kojemu autor piše, naročito kad je predstava tako srdačno i dobro primljena. No i pred zagrebačkom publikom ona ima isti odjek", otkriva glumac koji je ovom prilikom prvi put surađivao s redateljicom Marinom Pejnović.
S redateljicom bi volio surađivati i ponovno, kaže u nadi da će tako i biti.
"Radi se o vrlo talentiranoj, marljivoj, poslu predanoj i komunikativnoj redateljici koja ima svoju viziju predstave, zna što hoće učiniti s tekstualnim predloškom od kojega kreće, ali istodobno zna čuti glumca s kojim radi i njegove prijedloge. U takvoj sinergiji dolazi do najboljih rezultata. Uglavnom, suradnja kakvu se može opet poželjeti", smatra glumac koji se, uz glumu, već dugo i sam bavi režijom.
"To su dvije različite stvari, a ipak jako povezane u svom ishodu", kaže Lončar te nastavlja:
"Redateljski posao je kompleksniji, obuhvaća mnogo segmenata predstave, od izbora teksta, vremenskog trenutka u kojem ga radiš i suradnika do glumačke podjele uloga i možda najvažnije, rada s glumcima. No kad završi predstavu, redatelj ostaje sam, nepotreban, eventualno dobrodošao u kafiću kazališta. Predstavu preuzimaju glumci, ona živi po njima, živi s njima, uz prisutnost te večeri nazočne publike. Utoliko je glumački posao ljepši, ali i teži. On zahtijeva svakodnevni trud, angažman, htijenje, veselje igre".
Glumac i redatelj, koji je velik dio karijere proveo u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija, uvijek je, priznaje, volio igrati tekstove i uloge koji su na granici ozbiljnog i smiješnog. Bivajući takve, kaže Lončar, na najbolji način podražavaju život sam.
"Život nije samo smijeh i veselje, ali nije ni dolina suza, Bogu hvala. To publika nepogrešivo prepoznaje. Zato volim tekstove koji nose i jedno i drugo. Odigrao sam puno uloga i nadam se da ću ih odigrati još dosta. To, naime, volim, to je moj život. Posljednjih godina razmišljam kako bih volio odigrati Prospera u Shakespeareovoj ‘Oluji‘", zaključuje.
