Teatar u gostima bijaše prvo hrvatsko putujuće privatno kazalište. Utemeljio ga je 1974. glumac Relja Bašić, a ugasio 2004., pošto su odigrali 4213 predstava u 340 mjesta i gradova u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji.
Možda bi njegov Teatar u gostima i dulje potrajao da slavni glumac nije postao žrtva vlastite vitalnosti: slomio je nogu vukući svoj komplet skija po strmim stepenicama u Ilici…
Bilo kako bilo, danas je većina legendarnih glumaca iz te družine pokojna: Ana Karić, Zdravka Krstulović, Ivo Serdar, Fabijan Šovagović, Vanja Drach, Boris Buzančić… Još glumi Pero Kvrgić… Odluka da se pokrene kazališna družina s nazivom Novi teatar u gostima zacijelo nije loša. Danas su jeftine putujuće predstave gotovo nužda, a ne avantura. Nekad se, u socijalizmu, od njih moglo lijepo živjeti, a sad su dovoljne za opstanak.
Novi Teatar u gostima, čiji je utemeljitelj Želimir Čabraja, započeo je rad predstavom “Detroit.hr”, pohrvaćenom inačicom drame “Detroit” suvremene američke spisateljice Lise D’Amour, praizvedene na Broadwayu 2011. Valja reći, ovaj je komad mnogo slabiji od glumačke postave koja ga daje. Naime, premda reklamiran kao crna komedija, tekst je prije svega socijalna drama koja je smiješna utoliko što se ruga životu najnižih klasa i onih koji u nju upadaju.
Redatelj Saša Anočić tu činjenicu kao da je i želio naglasiti. Pred nama su protagonisti koji su izgubili životnu perspektivu, ili je nikad nisu ni imali, i ne vidim što je u njoj smiješno. Prije je sve jadno. Pred nama su likovi koji nikad nisu bili u teatru. Ukratko, posrijedi je komad o malim ljudima koji ništa interesantno niti misle, niti žele, niti rade. Osim što ovaj siromašniji par narkomana poluizliječenih, koje igraju Živko Anočić i Nina Violić, na koncu zapali kuću u koju su se ilegalno uselili, pa drami dođe kraj, jer je eto mjesto radnje poharano.
Drugi par, njihovih susjeda, čine Ksenija Marinković i Krešimir Mikić.
Ona radi kao tajnica u odvjetničkom uredu, a on je ostao bez posla i više ga ne kani tražiti, premda to krije… Dakle, naši izvrsni glumci ovdje glume nezanimljive karaktere i sve je to skupa pomalo mučno i dosadnjikavo.
Predstava traje dulje od sto minuta, a pozornost gledateljevu drži otrpilike četrdeset i pet minuta. Ostatak su viškovi, produljeno glumatanje, štosovi koji se ponavljaju.
Uz četvero mlađih glumaca, pred nama je, na koncu komada, doajen Boris Miholjević, koji nastupa kao rezoner. I objašnjava otkud narkomani u njegovoj kući. Sve suvišno.
Redatelj Saša Anočić nije eto znao što bi, zapravo, s ovim monotonim djelcem, koje je konkuriralo za Pulitzera, a zapravo je tek produljen trač iz susjedstva.
Ne vidim komercijalni potencijal u pokazivanju ovakvih depresivnih dramica, koje sam već davno strpao u žanr kapitalističkog realizma, čiji je glavni forte ismijavanje i potiranje individua kojima nedostaje volje za život i, općenito, kapitalističku mantru o vječitom napretku u svijetlu budućnost…