U Kerempuhu za desetak dana postavljaju distopijsku satiru, predstavu po tekstu Dine Vukelić, "Darian, hrvatski kralj samopomoći" u režiji Krešimira Dolenčića. Praizvedba je 10. listopada.
Radnja se događa u nedalekoj budućnosti; narod, nesretan, umoran, dekuražiran, dezorijentiran, ljude ovisne o tehnologiji i društvenim mrežama, o opijatima, marginalce, influensere, razne nesretnike dolazi spasiti junak novonormalnog doba. Darian je čudotvorac, svijetom neokrznut, u njega gledaju kao u spas dok u životu rastrzani i konfuzni tragaju za instant-receptom za sreću.
Dini Vukelić ovo je šesta predstava koju radi u Kerempuhu, osobito bitna jer prvi put u tom kazalištu postavljaju njezin tekst.
Involvirana je i u proces nastanka predstave, sudjeluje u transformaciji i prilagodbi vlastitog teksta. "Ponekad iz distance, poput gledateljice, pratim kako se razvija, raste i otvara predstava. Oslobađajuće je prelaziti iz jedne uloge u drugu te tako pustiti da tvoj rad postaje dijelom kolektivnog stvaralačkog čina", govori.
Njezino je pisanje često satirično, puno se bavi temama koje se tiču društvenih mreža, popularne kulture, tehnologije i otuđenosti, govori o njima iz crnohumorne vizure, pa joj je Kerempuh, kako i sama kaže, "prirodno stanište, utočište i pravi kazališni dom. U njemu se može eksperimentirati s formom i sadržajem, progovarati o aktualnim i relevantnim problemima s dozom lakoće, iskrenosti i kritičnosti, u takvom kazalištu mogu se raditi predstave bez zadrške, susprezanja i političke korektnosti, i to je ono što autoru teksta daje odriješene ruke".
Spoj satire, distopije i mirakula
Kerempuhov ansambl dobro poznaje, za njih je više puta radila dramske adaptacije, kaže da su joj baš oni bili dodatna inspiracija u pisanju ovog teksta. U podjeli su i mladi glumci, neki od njih pred diplomom, neki netom diplomirali. "To mladenačko pojačanje donijelo je ansamblu novu energiju, poseban kreativan uzlet, da ne govorim o prilici koju je Krešimir Dolenčić pružio mladim umjetnicima koji i te kako imaju što pokazati na profesionalnoj sceni. Dolenčić odlično razumije moj dramski izraz, dodatno ga obogaćuje eklektičnim pristupom - ludističkim, muzikalnim, pomaknutim, grotesknim, nadrealističnim, nepredvidljivim i beskrajno kreativnim i iskričavim. Sve je to uzbudljivi rad, slobodna i nesputana igra, ali i umjetnički izazov za sve nas jer predstavlja iskorak u nove žanrove, stilove i teme", govori Dina Vukelić.
Predstava je spoj satire, distopije i mirakula. Pandemija je završila, u skoroj smo budućnosti, ali u poluraspadnutom društvu, unatoč tehnološkom napretku, dovedenom do ruba u kojem je puno lake zabave, blještavila i spektakla, i u kojem su ljudi duboko nesretni.
"Narod traži izvanjski spas u obliku vođe, gurua, novog Mesije, koji će njihovim životima dati smisao. Mikroprikaz budućeg društva kao prenaglašene varijante današnjeg vremena ostvaruje se kroz nevine oči naslovnog junaka koji prolazi postaje novonormalnog svijeta, a u uobičajenim, naizgled sitnim i beznačajnim događajima i znakovima humanosti pronalazi se upravo taj smisao za kojim pojedinci žude. Elementi mirakula u predstavi čuda su i iskušenja kroz koja prolazi taj slučajni sveti čovjek Darian, ali u svemu tome dolazi se do pretjerivanja, apsurdnih situacija, neprestanog propitivanja pojma 'čuda' i 'spasenja', kao i do subverzije i nove, drugačije, suvremene interpretacije dramske vrste mirakula u doba interneta, društvenih mreža i digitalizacije", kaže autorica opisujući taj cyber-mirakul u čijoj je pozadini zapitanost nad vlastitom egzistencijom.
Gurui, spasitelji, mesije
"Patnja, samoća, depresija, želja za dodirom i doživljajem iskrene emocije prisutni su, ali se gube u pozamašnoj količini izvanjskih podražaja, pop-upova, reklama, ovisnosti, virtualnih i estradnih atrakcija, a to nas sve odvede u stanje ludila. I to ludilo koje zahtijeva čudesno izvanjsko rješenje posebno me intrigira kao okosnica dramskog teksta."
Govoreći kako je pisala ovaj tekst, Dina Vukelić kaže da je tip autora koji se voli dugo baviti jednom temom koja je opsjeda sve dok ne pronađe svoj krajnji umjetnički izraz.
"Lik Dariana postoji još od 2013., kad sam na studiju dramaturgije pisala sitcom s njim kao protagonistom. Oduvijek su me interesirali gurui, life coachevi, spasitelji, mesije, a u svojim tekstovima voljela sam preispitivati vezu između religije, duhovnosti i popularne kulture, u čemu pronalazim prostor za satiru, humor, ali i za jednu nježnu tragiku ljudskog postojanja i vječne čežnje za nečim uzvišenim i većim od nas samih, što se u ovom kaotičnom vremenu pronalazi u brzopotrošnim sadržajima, samoprozvanim propovjednicima, self-help literaturi, celebrityjima, influenserima i raznoraznim fast food verzijama spiritualnih ili estradnih ikona."
"Izvora sreće i smisla je zaista mnogo, a njima se trguje kao robom u kapitalističkom sistemu. Rezultati takve trgovine pogubljenost su i jedan, kako bi se reklo na Facebook stranici, 'užas postmoderne'. Naša fragmentirana i iskrzana stvarnost na trenutke postaje nestvarna, virtualna i fikcionalnija od same fikcije. Upravo takva stvarnost nevjerojatno mi je inspirativna za kreaciju novih dramskih svjetova. A pretočiti takav virtualno-nadrealni kaos u kojem živimo u dramski jezik poseban je izazov za pisca."
Zanimaju je likovi na društvenoj margini, kako kaže, oni pogubljeni, oštećeni, uskraćeni za temeljne ljudske potrebe, autsajderi koji lutaju u potrazi za kratkim naletom sreće, euforije, endorfina, dopamina, svi oni koji se bore s ovisnostima i traganjem za smislom.
"Na suprotnoj strani takve nesretne mase nalazi se netko tko bi trebao učiniti čudo, ponuditi ultimativni spas, postati spiritualni influenser i superheroj novonormalnog doba. Svijet kojim se bavim premrežen je iskušenjima tehnologije, opijata, estradnih atrakcija, fake newsa. Sve su to motivi koji su me godinama proganjali, tako da je lik Dariana prošetao kroz različite forme i tekstove da bi se konačno usidrio u posljednjoj varijanti teksta koja je, na moju ogromnu radost, pronašla mjesto na sceni Kerempuha."
Naslovnu ulogu tumači Borko Perić, a u predstavi još igraju Filip Detelić, Ana Maras Harmander, Eugen Stjepan Višić, Rea Kamenski-Bačun, Josipa Anković, Josip Brakus, Fabijan Komljenović, Igor Jurinić, Matija Šakoronja i Danijela Evđenić.
Scenografiju i kostimografiju potpisuje Valentina Crnković, skladatelj je Ivan Josip Skender, oblikovateljica svjetla Željka Fabijanić Šaravanja, suradnica za scenski pokret Matea Bilosnić. Asistentica režije je Kristina Grubiša, asistent scenografkinje Kristijan Popović, a asistentica kostimografkinje Martina Ptičar.
Stvarni i virtualni svijet
Tko je Darian i čega je on personifikacija?
"Darian je čist, neokaljan, neiskvaren čovjek, krajnja suprotnost od vanjskog svijeta. Budući da je većinu života proveo izoliran, on ne zna društvene obrasce i kodove prihvatljivog ponašanja. Darian nesvjesno i naivno poništava sve ustaljene vrijednosti postpandemijske budućnosti. Njegovo faktičko suho znanje i djetinja začudnost kojom promatra stvarni svijet omogućuju drugačiji pogled na svakidašnje i uobičajene pojave, tako da stvarnost iz Darianove perspektive poprima nadrealistične, čak i psihodelične obrise. Miješaju se stvarni i virtualni svijet, snovi i java. Sve postaje jasnije, opipljivije, ljepše, višedimenzionalno, spektakularno. I to upravo zbog distance koju je Darian imao četiri desetljeća."
U doba distance, fizičke i ine distance, nametnute ali i one intrinzične nam izolacije, života koji se gotovo pa preselio u virtualni prostor, Darian može biti svatko od nas.
"Mi smo povezani s ekranima. Tehnologija preuzima nas same više nego što se mi služimo njome. Naši osobni narativi sele se u prostore društvenih mreža gdje se vode paralelni životi, često više nalik fikciji ili uljepšanoj stvarnosti, svatko može upravljati reprezentacijom sebe ovisno o normama i očekivanjima, kao i osobnim kapacitetima i željama.
Onda se, logično, pitamo što je stvarno, a što produkt mašte, konstrukt, još jedna dobro ispričana priča. Nesrazmjer između virtualne predodžbe o nama i naše fizičke pojave neizbježno dovodi do krize identiteta, ponekad i do rasapa ličnosti.
Darian je, paradoksalno, netko tko izbavlja druge iz krize iako je sam posve nesvjestan svog identiteta, svrhe i postojanja. Zbog neiskvarenosti, altruizma i čistoće on je idealan spasitelj onda kada, u nedostatku značenja, sami pripisujemo svoja značenja svojim idolima, društvenim pojavama i fenomenima. I tako se, barem nakratko, osjećamo bolje, a mi dobivamo 'višu svrhu', ispunjenje. Ili barem koji lajk na online platformama."
Zar čovjek nikada ne može sam, oslonjen na vlastiti razum, trebamo li stalno nove "vođe", nove ideologije, nove paradigme uz koje neselektivno, isuviše emocionalno angažirani, izgubljeni, pristajemo?
"U ljudskoj je prirodi tražiti zaštitu, ljubav, vanjsku potvrdu, koliko god da si ponavljamo da 'nije bitno što će drugi reći'. U krajnjoj liniji, ne možemo poništiti svoj ego, on se uvijek pobudi u trenucima nesigurnosti i neizvjesnosti što intimne, što socioekonomske prirode. Iz toga proizlazi i potreba za vođom, a u patrijarhalnom društvu kao što je naše to je najčešće muška figura u koju ćemo projicirati sve što je nama potrebno. Od našeg 'duhovnog oca' tražimo iskrenu riječ, podršku, mali dodir koji ima čudotvoran i ljekovit učinak. Želimo da nas netko uvaži. Naravno, lakši je put pronaći oslonac u nečemu što je izvan nas samih pa osim vođa, koji jesu nositelji određenih ideologija i sklopova uvjerenja, tražimo smisao i u dominantnim paradigmama, religiji, duhovnosti."
"Tamo gdje je više ljudi svakako je ugodnije. Prizor ushićenih masa jest zarazan poput virusa. Koncerti, utakmice, velika okupljanja - sadržaji koji nam danas uslijed pandemije toliko nedostaju - po svojoj prirodi bude ljudsku potrebu za pripadanjem i identifikacijom. Ponekad je ta potreba tolika da iracionalni dio nas nadraste razum. Ljudi se lako zavedu i pogubnim i prizemnim idejama, nacionalizmom, diskriminacijom, govorom mržnje, uspostavom identiteta preko poništenja drugog i drugačijeg. Postoji i druga krajnost. Izranjavani pojedinci uhvatit će se za svaku slamku spasa. Nije potrebno mnogo da bi se danas plasirala neka ideologija, uvjerenje, čak i nova religija. Pogledajmo influensere, samoprozvane life coacheve, instant-zvijezde. Svi oni imaju moć u odnosu na svoju idealnu publiku. Svi oni postaju propovjednici različitih ideja i svjetonazora, a digitalni mediji postaju njihovi oltari."
Paradoks
Živimo u društvu koje ne ohrabruje na razmišljanje. Kome je u interesu imati neobrazovane, nesamosvjesne građane, ljude koji nemaju kapacitet stvarati progresivno društvo?
"Začetak problema je svakako u obrazovnom sustavu. Učenike se rijetko potiče na kritično razmišljanje, na odmak od dominantnih uvjerenja i paradigmi, na formiranje vlastitog stava, a oni koji se usude biti protiv sistema snose neki oblik sankcija. Zato i imamo hiperprodukciju odlikaša bez pokrića, maturante koji ne propituju, nego produciraju sadržaj, buduće generacije koje ne čitaju, nego skrolaju i komuniciraju putem kratkih klipova i krnjih misli. I to se sve ohrabruje i potiče iz inercije, lijenosti, linije manjeg otpora i onoga pravila da je bolje 'ne talasati'.
Jednog dana takvim će ljudima biti lako manipulirati u donošenju političkih odluka i u javnom djelovanju. Ili će se takvi pojedinci sakriti u apolitičnosti, koja je posebno štetna jer zadržava status quo te podupire jedan u svojoj srži defetistički pristup životu. Društvo ne mogu mijenjati pojedinci koji odustaju od obrazovanja, znatiželje, kritičnosti i bunta. Naše škole trebaju biti mjesto koje dovodi u pitanje ustaljene vrijednosti umjesto da, poput kakva zastarjela i nerevidirana udžbenika, plasiraju neprimjenjive fakte koji brzo ispare.
Kada se bacimo na tržište rada, pravi i još dublji problemi tek počinju, posljedice rupa u obrazovanju postaju transparentnije. Živimo u vremenu gdje se obrazovanje ne cijeni, a moji kolege u životopisima katkad skrivaju kvalifikacije kako bi dobili bilo kakav posao. Problem je biti prekvalificiran. Problem je i nemati iskustva. Paradoks.
Sada govorim iz perspektive vlastite generacije, one rođene početkom devedesetih godina. To je vrlo nesretna i zbunjena generacija. Mladima se posredno ili neposredno šalje poruka da njihove sposobnosti i ulaganje u sebe nisu dovoljni za uspjeh, realizaciju i rad. Ili za dostojanstven život. "Znate njemački? Odite van." Rečenice koje smo mnogi čuli.
Kvalitete padaju u drugi plan pred podobnošću, privilegiranošću i jakim obiteljskim ili političkim vezama. A oni na pozicijama moći ne žele kritične i obrazovane pojedince, počevši od mikrorazine institucija pa do makrorazine cijelog društva u kojemu su prijetnja oni kojima se ne može manipulirati. Kako god bilo, ne treba odustati od obrazovanja. Obrazovanje je najveća moć. Znatiželja je pokretač promjena. A kako bi rekao V u V kao Vendetta, ideje su otporne na metke. Volim biti idealist i vjerovati u to da će doći do promjene. Raduju me pojedinci koji donose promjene. Raduju me proboji kreativnosti, mladi ljudi s novim pogledima na svijet, umjetničke suradnje koje otvaraju nove percepcije i svjetove, stariji kolege koji vjeruju u mlade i pružaju im priliku, svi oni koji uživaju u svojem poslu i romantičarski se bacaju u rad na boljem društvu preko malih, ali zapravo beskrajno značajnih doprinosa."