Izbjegavam, otkako pišem ovaj dnevnik, da spomenem hrvatsko kazalište.
Najviše se njime inače bavim, desetljećima, bez stanke, pa mi je od njega dobrodošao odmor. Uvijek ista kazališta, uvijek isti glumci, uvijek ista, premijerna publika, uvijek iste predstave – čovjek se zasiti. Pisati dnevnu kazališnu kritiku ne oslobađa duh, štoviše. Odviše je elemenata izvan kazališnih koju ona uključuje. Naime, i glumci te drugi umjetnici su ljudi, naša je sredina aljkava, siromašna i nikad nije prilika da se kaže i najjednostavnija a nepovoljna istina.
Kazalište je važno za život male nacije više negoli za život velike. Mnogi naši manji gradovi jesu doista gradovi prije svega zato što imaju vlastite kazališne zgrade i ansambl. Nije mi žao što sam o našem kazalištu redovito pisao...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....