Dobili smo "Šišmiša" kakvog Zagreb zaslužuje a "Orašar" možda i konkurenciju barem kod onog dijela publike koja više voli vokalnu glazbenu scenu. Najpoznatija opereta svih vremena koju je Gustav Mahler uveo na velika vrata smatrajući je komičnom operom, zaigrala je premijerno 29. prosinca i s njom će se Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu na Silvestrovo oprostiti od stare godine.
Do danas Zagreb je vidio niz uprizorenja ovog djela genijalnog bečkog skladatelja Johanna Straussa mlađeg, dobrih i lošijih na scenama HNK i kazališta Komedija; unatrag pedesetak godina vidjela sam ih sve i mnoge inozemne, do ove najnovije koja je, držim, ispunila važne kriterije koji se od "Šišmiša" očekuju. Prije svega muzičke čija je ljestvica vrlo visoka, ali i scenske koji kod operete lako skliznu u banalnost ili u novije vrijeme znaju otploviti u besmislen eksperiment (u jednom austrijskom "Šišmišu" princ Orlofsky bio je maskiran u Hitlera s bičem!).
Dakle naš najnoviji "Šišmiš" slijedi virtuoznu i veselu priču s kraja 19. stoljeća građanskog i sumnjivo aristokratskog bečkog društva, zabavnu intrigu o ljubavnim prijevarama, osveti među prijateljima, pustim snovima sobarica koje bi bile umjetnice, zamjeni identiteta, pa i bezazlenoj lascivnosti... zapravo ništa novo još od vremena commedie dell‘arte do Mozarta, s laganim privagama francuskog vodvilja i persifliranih bodlji uvijek oštroumnog Offenbacha. A cijela priča umotana je u neodoljivi celofan Straussove glazbe koja je podjednako zarazno lijepa koliko i teška za vrhunsku izvedbu. Muzikalnim poletom, delikatnom suradnjom sa solistima, izvrsnim zborom (zborovođa Luka Vukšić) i još boljim orkestrom ovog Straussa oblikovao je dirigent Srba Dinić u maniri uzorne štrausijade u kojoj se moglo uživati.
Napeto očekivanje već drugog zagrebačkog "Šišmiša" redatelja Krešimira Dolenčića nagrađeno je sveopćim odobravanjem. Žustra dinamika duhovitih situacija, iznimno pažljiv rad sa solistima, živi i pokretni ansambli, spretne a umjereno dozirane ekstemporacije u tekstu i nadasve ugođaj koji vješto sljubljuje bezbrižnu šampanjsku zabavu s blago pritajenom slutnjom dolazećih vremena u kojima će šampanjac i Bečanima i mnogima drugima postati zadnja briga, krase Dolenčićeva "Šišmiša" u furioznom tempu zbivanja, u veselim kostimima Alana Hranitelja i pomalo tmurnoj ali atraktivnoj scenografiji Stefana Katunara. S punim pravom nestala je bedasta a jedina glumačka uloga zatvorskoga stražara Froscha koji uvijek usporava radnju ako glumac baš nije bogomdani komičar, ali je zato stigao čarobno plesni Strauss (majstorska izvedba Aubina Josea Le Marchanda u isto takvoj koreografiji Lea Mujića), mladi Strauss sa svojom legendarnom violinom u zlatnom kostimu, možda kao personifikacija zlatnog doba bečke operete čiji je Strauss bio kralj. No tko je bio novi meni nejasan nijemi lik ružnog drhtavog starca koji se stalno muvao scenom? Je li to bila Straussova staračka sjena - ne znam, ali znam da sam za vrijeme uvertire koju svi jedva čekaju zatvorila oči da bih glazbu neometeno slušala kako bog zapovijeda! Moguća dvojnost Straussa zlatnog operetnog kralja i Straussa starog odrpanca (koji to nikad nije bio) nije mi se svidjela.
Brojne soliste koji baš i nemaju česte prilike pjevati, govoriti i glumiti, pokrenula je osim redateljske i dragocjena energija scenskoga pokreta Lea Mujića. Suvereno ih je predvodila Valentina Fijačko Kobić u za nju neobičnoj komičnoj ulozi domišljate milostive Rosalinde. Pjevala je prekrasno, zvonko i lako a igrala prirodno duhovito i šarmantno kao pravi zamašnjak bračne i opće zavrzlame. Domagoj Dorotić morao se od mladih heroja, kakvi su mu uobičajeno suđeni u operama, prometnuti u komično zbunjenog muža gospodina Eisensteina.Vidljivo uložen trud se isplatio! Treći po važnosti lik sobarice Adele virtuozno je pjevala Marija Kuhar Šoša; izgledala je prekrasno, glumila mrvicu preglumljeno a na gotovo nečujnom scenskom govoru morat će još poraditi. Glavni intrigant doktor Falke imao je bogomdani glas i spretan pokret Ljubomira Puškarića, upravitelj zatvora bio je sonoran i zabavan Ozren Bilušić, smiješan s divnim tenorskim glasom učitelj pjevanja Filip Filipović, izvrstan mucavi odvjetnik Ivo Gamulin, dopadljiva vrckava Ida Josipa Bilić. Za atraktivan lik princa Orlofskog (tzv. hosen rola, ženski glas u hlačama), angažirana je svjetski proslavljena Renata Pokupić. Nažalost dekadentni ruski emigrant ostao je nedefiniran, negdje u drugom planu. Nemam objašnjenja osim da ovaj štrausovski princ jednostavno ne pristaje mezzu i habitusu njezina umjetničkog profila.
Novi zagrebački "Šišmiš" ima višestruke podjele.Trebalo bi ih sve pogledati jer otkrivaju neke nove mogućnosti za koje mnogi ni ne znaju da ih imaju.