Gdje je HDZ na vlasti, kazalištu ide dobro, a gdje nije, kazalište nikako na zelenu granu. Znam da zvuči kao vijest da je pas ugrizao čovjeka (a ne obrnuto), no u nas je upravo tako.
“Tkogod s našega područja završi studij glume, čeka ga angažman u našem kazalištu Joza Ivakić”, kaže mi Ivan Bosančić, gradonačelnik Vinkovaca, s kojim sam razgovarao na Festivalu glumca ovih dana. Gradonačelnik je došao na okrugli stol koji je Festival organizirao na marginama svojega 27. izdanja. Posrijedi nije nikakva politička reklama, jer na tom druženju o budućnosti regionalnih kazališta novinara i nije bilo, ako ne brojim sebe, jer sam pozvan kao sudionik a ne izvještač. Bosančić, 40-godišnjak, ekonomist, zaključuje: “Studij glume je specifičan, malo tko ga završi iz našega grada i okolice, a za jedno ili dva glumačka radna mjesta, bez obzira na rupe u proračunu, uvijek ćemo naći novca”.
Indolentni IDS
U ovo doba pandemije, kad se proračuni svagdje tope, takve riječi doista su ohrabrujuće. Prije pandemije, proračun Grada Vinkovaca za 2020. projiciran je na iznos od 275 milijuna kuna. S druge strane, Pula, u kojoj je na vlasti IDS, s proračunom dvostruko većim, od 553 milijuna kuna, na glumce i stalan ansambl u Istarskom narodnom kazalištu uopće ne računa. Na plaći drže glumca na pola radnog vremena i to bi bilo to.
U Sisku, gdje je na vlasti SDP, također ne pomišljaju da profesionaliziraju lokalni teatar, premda ima dugu i bogatu tradiciju. U Varaždinu, koji ima još bogatiju tradiciju i kazalište s predznakom HNK, glumačka mjesta se tope.
U Slavonskom Brodu, mnogo većem gradu negoli što su Vinkovci, na vlasti je pak svojevrsna crna koalicija, te se i ondje ne pomišlja na profesionalizaciju teatra, premda je amaterska scena jaka, a infrastruktura zadovoljavajuća.
Kako je u Vinkovcima, tako je i u Karlovcu ili Dubrovniku.
Karlovački proračun iznosi za 2020. 345 milijuna kuna, a plan je da se u Kazalištu Zorin-dom zaposli sedmero glumaca. Sad ih je petero. HDZ-ov gradonačelnik Damir Mandić rupe u proračunu isto ne vidi kao prepreku. U Dubrovniku sam pak razgovarao s Matom Frankovićem, još jednim HDZ-ovim gradonačelnikom nove generacije, koji je Kazalište Marin Držić podupro diskretno i trajno. I ondje se obnavlja ansambl i dodatno ulaže u program.
Znači, trojica mladih HDZ-ovih gradonačelnika shvaćaju da grad bez profesionalnog teatra i nije grad u pravom smislu riječi.
Spiritus movens cijele te mini-revolucije jest zapravo Srećko Šestan, sadašnji intendant HNK u Splitu, koji je prije toga utemeljio profesionalni ansambl u Karlovcu, a prije toga znatno utjecao na kulturnu politiku HDZ-ovu kao pomoćnik ministra kulture.
Upravo o tom i jest riječ, bitni su ljudi a ne novac. Naime, i vinkovačko, i dubrovačko, i karlovačko kazalište u rukama su entuzijasta, koji svojim radom djeluju u javnom a ne stranačkom interesu. Nisu političari i nisu ideološki obojeni. Zvuči i ova konstatacija utopistički, ali je točna.
Zdenko Rečić, direktor vinkovačkog kazališta, sve je samo ne politički ostrašćen. Ili, najjednostavnije: napravit će predstavu politički “sumnjivu”, uz dlaku vlasti, bez skanjivanja.
Dubrovačko kazalište Marin Držić preuzeo je pak mladi Paolo Tišljarić, redatelj, koji s politikom nema nikakve veze, a nije ni iz Dubrovnika, negoli iz Međimurja, i kojemu su jedine reference marljivost i pošten rad.
Zorin-dom nakon Šestana vodi Irena Božičević, koja o politici i ne razmišlja, negoli jedino o programu i predstavama.
Zapravo je lokalna HDZ-ova vlast zainteresirana za boljitak kazališta i u Šibeniku, gdje je kazalište preuzeo još jedan dobronamjeran, ambiciozan i mlad čovjek, Jakov Bilić, a ansambl nastoji proširiti i Zadar, gdje je također na vlasti HDZ.
Bit će da nekog utjecaja na prosperitet kazališta ima i premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković, s kojim sam dulje razgovarao lani na Dubrovačkim ljetnim igrama. I sam možda inficiran glumačkim ambicijama u mladosti, ni on na kazalište ne gleda kao na polugu za reklamiranje vlasti, negoli kao na civilizacijski minimum, mimo kojega se ne može graditi građanski (i nacionalni) identitet.
Pandemija nas je osiromašila, a posljednje na čemu treba štedjeti jest kultura. Tek ćemo vidjeti koliko će novca nedostajati u lokalnim i državnom proračunu, no važan je trend i važna je politička volja.
Profesionalci
Sve što pišem bila bi reklama za HDZ, kad bi iza brojki stajala kakva politička igra, kojoj je cilj širenje političkog utjecaja ili politiziranje teatra. A to se ne događa. Uostalom, u demokraciji ne bi smjelo biti zabranjenih tema, a u našim teatrima ih nema. Ismijati vlast koja ti daje novac, prvi je preduvjet za slobodu umjetnosti, a takvo što se događa redovito i rutinski u spomenutim kazalištima.
Profesionalni ansambl važan je za svaki manji grad zato što on čini jezgru oko koje se formira cijeli kulturni život. Uz profesionalce, lakše djeluju i amateri, radi se bolje i življe, a stvara se i publika. Onda i nezavisne skupine imaju više prostora, više je interesa i za njih. A publike ima sve više i sve je zahtjevnija. Kazalište jest danas privlačnije puku možda više negoli ikad u našoj kulturnoj povijesti. U doba pametnih telefona i opće otuđenosti, teatar postaje utočište i za društvenost i za emocije i za pamet.
A grad bez kazališta, u nas i nije eto grad negoli nakupina zgrada i kuća.