Drama "Idiot" premijerno postavljena u ponedjeljak u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) u Zagrebu u režiji Vasilija Senjina, suvremeni je teatarski hommage slavnom romanu velikog ruskog pisca Fjodora M. Dostojevskog i bogatom fikcionalnom svijetu njegove tragične priče o savršenom čovjeku.
Uz naslovnog protagonista, "idiota" kneza Miškina, Senjinova adaptacija romana koji se ubraja među klasike svjetske književnosti u fokus stavlja i njegovu dirljivu tragičnu heroinu Nastasju Filipovnu.
Miškinovim likom Dostojevski je želio prikazati idealno ljudsko biće, impulzivno iskrenog i čovjekoljubivog čovjeka čija dobrota i ljudskost gotovo da i ne pripadaju ovome svijetu. U tome i jest Miškinova ljudska tragičnost, jer takav, on zapravo i ne može biti "samo" čovjek. Taj čovjek-bog neizbježno će, tako, postati društveni "idiot", žrtva konteksta u kojemu živi, što je u potpunoj suprotnosti s divljenja vrijednim plemenitim viteštvom koje je u temeljima toga lika.
Luka Dragić igra ga na liniji zaigrane dječje neiskvarenosti i ludila odrasla čovjeka; njegovu dječačku nevinost neprekidno obrubljuju titraji unutarnje nervoze koja povremeno eksplodira u nekontroliranim tjelesnim trzajima i erupcijama logorejičnih uvida koji se, nailazeći tek na zapanjene reakcije okoline, jednako naglo ispuhuju i povlače.
Miškin je osiromašeni pripadnik jedne od najstarijih ruskih plemenitaških obitelji. Okosnica radnje njegov je povratak u Rusiju nakon višegodišnjeg boravka u Švicarskoj, gdje se liječio od epilepsije. Kod kuće ga, međutim, čeka pozamašno bogatstvo koje je naslijedio od tetke. On o tome ne razmišlja, već se prvo odlazi upoznati s obitelji daljnje rođakinje Jelizavete Prokofjevne. Tu nailazi na njezina muža Jepančina, koji je naumio najstariju kćer Aleksandru udati za bogataša Tockog, koji se, međutim, prvo treba riješiti obaveze prema prelijepoj Nastasji Filipovnoj, koju je kao njezin skrbnik obeščastio.
Najjednostavnije bi bilo udati ju uz dobar miraz, a za ulogu muža odabran je mladi Ganja, ambiciozno spreman na brzo bogaćenje. Osjetivši kako se oko nje steže podmukla mreža, Nastasja se počinje hrabro odupirati, no svaki novi trzaj samo će ju čvršće zarobiti u ljepljive lance sudbinskih neizbježnosti.
Miškin se u predstavi u Rusiju vraća doslovno zakoračujući ravno u građanski salon - metaforu društva u kojemu jedna takva jedinstvena osobnost uskoro izaziva erupciju koja će na površinu izbaciti svo dugo gomilano smeće. No, njegova pojava u bogataškim krugovima Sankt Peterburga tek je jedan rukavac unutar kojega se odvija radnja HNK-ova uprizorenja "Idiota".
Drugi, i u ovom komadu posve jednakovrijedan fabularni tok fokusiran je na tragični pad istinske heroine toga romana, Nastajse Filipovne, žene kojoj je amoralni skrbnik u djetinjstvu oduzeo nevinost i čast i koja se, kako bi preživjela unutar moralnih koordinata onodobnog društvenog licemjerja, okružila sarkastičnim oklopom bešćutne pragmatičnosti. Uz kneza Miškina, ona jedina ima dušu, i to je ono što njezin pokušaj emancipacije od okova sramote i ovisnosti o bogatim muškarcima pretvara u autodestruktivnu negativnu spiralu pogrešnih poteza i odluka.
Nastasja Filipovna nesumnjivo je najdramatičniji i najkompleksniji lik te drame; izvanredno emocionalna, opterećena snažnim osjećajem krivnje, osvetoljubiva i ranjiva istovremeno. Njezinu istinsku nutrinu prepoznaje samo Miškin – da li iz vlastite naivnosti ili pak zbog svoje sposobnosti gledanja izravno u duše ljudi, mimo njihovih vanjskih manifestacija, stvar je čitateljske, odnosno, gledateljske interpretacije.
U "Idiotu" Vasilija Senjina, Nastasja, u strastvenoj interpretaciji Jadranke Đokić, postaje ultimativna junakinja koja iz književne fikcije gotovo doslovno na pozornici iskoračuje u našoj suvremenosti, koja i nije toliko drugačija od one Rusije 1868. godine, kada je roman napisan. Svijet u kojemu se ona nalazi napučen je osobnim interesima ljudi kojima je društveno određenje posve oduzelo emocije – oni su tek ljušture u utrci za osobnim probitkom i ostvarivanjem koristi. Svedeni na svoju animalnu stranu, nisu u stanju osjećati ništa; sve ono što nadilazi tjelesno, opipljivo, materijalno, plaši ih i pretvara u opasne predatore.
U romanu se sve temelji na suprotnostima – Dostojevski je "Idiota" ispisao kroz dualizme, počevši od samog njegovog naslova, koji je ironična referenca na reakciju koju u stvarnome svijetu istinska dobrota i ljudskost izazivaju kod ljudi. Taj se dualizam odražava u svim odnosima unutar te dramatične sage; nasuprot Miškinu, poniznom i blagom i posve lišenom tjelesnosti, stoji čitava paleta karaktera, žrtava različitih strasti, potreba i želja, koji zajedno čine zastrašujuću sliku licemjernog, povodljivog, pohlepnog i bezobzirnog društva moralnih nakaza.
Na dualizam se uvelike oslanja i ova adaptacija, koju uz Senjina dramaturški potpisuje Mirna Rustemović, gdje se jasno s jedne strane nalaze dvoje glavnih protagonista, dok svi ostali, međusobno različiti ali opet isti, stoje s druge strane, onkraj ljudskosti, moralnosti i dobrote. Miškinova dobronamjerna istinoljubivost svijet u kojemu se našao naprasno dijeli popola, razotkrivajući inherentni idiotizam okorjelog društva sazdanog od samoljubivih pojedinaca.
Prvi dio komada uvelike se oslanja na radnju romana, uglavnom se zadržavajući unutar zadanih koordinata fabule i odnosa među likovima. Drugi je dio posve drugačijeg tonaliteta; u njemu klasičan patos ustupa mjesto nekoj vrsti košmarnog vihora u kojemu je naglasak manje na zaključcima izvornika a više na poruci ove predstave, čiji je fokus na patološkoj autodestrukciji pojedinca i snažnoj osobnosti žene uhvaćene u stupicu patrijarhalnog društvenog licemjerja.
Sve se odvija na atmosferičnoj sceni čijim mračnim okvirom dominiraju golemi prljavo bijeli prozori bogataških salona; video projekcije u pozadini protuteža su klasičnoj drami koja uskrsava na pozornici.
Puno je karaktera kojima se Dostojevski bavi u ovoj priči, i svi u HNK-ovoj novoj predstavi dobivaju snažna kazališna utjelovljenja. Goran Grgić kao razvratni Tocki dominira uvjerljivom beskrupuloznošću koja se izmjenjuje s plačljivim samosažaljenjem i hinjenom naklonošću; Barbara Vicković daje Jelizaveti Prokofjevnoj savršeno odgovarajuću dozu neurotične tuge i duboke zabrinutosti ali i prepuštanja; Olga Pakalović, Iva Mihalić i Luca Anić kao tri sestre Aleksandra, Adelaida i Aglaja unutarnju nesreću skrivaju ispod lijepih lica i oštroumnih komentara.
Bojan Navojec je vječno pijani, strastveno zaljubljeni Rogožin, Franjo Kuhar njegov licemjerni pobočnik Lebedev, Dušan Bućan je Ganja, a glumački ansambl čine još Milan Pleština, Alen Šalinović, Vanja Matujec, Tin Rožman, Ana Begić, Jelena Otašević Babić, Damir Markovina, Silvio Vovk, Kristijan Potočki i Marin Klišmanić.
Okosnica drugoga dijela "Idiota" je iskrivljeni ljubavni četverokut koji čine u Nastasju Filipovnu nepovratno zaljubljen Rogožin, Miškin koji ju želi oženiti samo kako bi ju spasio od nje same, Nastasja koja voli Miškina ali ga želi sačuvati od sebe, i lijepa Aglaja, koja u Miškinu vidi izlaz iz svoje sputanosti obiteljskim okovima i društvenim očekivanjima.
Pun suosjećanja i posve aseksualan, Miškin, koji u sebi ne nosi nikakvu vrstu destruktivne strasti, postat će, nesvjesno i nenamjerno, otponac za tragediju koja će ih sve povući na dno, u konačnom totalnom porazu romantičnog ideala pod navalom ekstremnog realizma koji prevladava svim romanima Dostojevskog, a koji je u novoj HNK-ovoj produkciji dobio dramatičan psihološki poligon za snažna glumačka istraživanja društvenih silnica i odnosa koji čovjeka sposobnog osjećati empatiju prema drugome čovjeku uporno guraju "na drugu stranu", gdje će, napokon potpuno izgubljen u ludilu očaja, i on prestati biti – čovjekom.