Zagrebački HNK počeo je godinu s predstavom koja sliči na kakvu mračnu kontraepizodu televizijskog trash serijala na ispadanje "Ljubav je na selu", a koja ovdje teče pod egidom "Ljubav nije na selu".
Posrijedi je niz, dulji od sat i po, silom slijepljenih skečeva iz života najnižih seoskih slojeva u današnjoj Hrvatskoj, čiji predstavnici umjesto dakle ljubavi pronalaze mržnju.
Među njima vladaju endemsko nasilje i nasljedni alkoholizam, a krase ih stanovite unutarnje dvojbe, a to su: oprati ili ne oprati godinama neopranu baku?, kupiti suprugu pivo ili djetetu kruh?, premlatiti dijete ili ga ne premlatiti?, a kako je navodno posrijedi visoka umjetnost u središnjem nacionalnom teatru, i pjesnička umjetnost, onda predstavnici tih nižih slojeva barem nisu donekle cenzurirani, onako kako jesu na televiziji, negoli nesputano psuju, uglavnom mater, jedni drugima i cijelom svijetu, rutinski, neprestano.
Evo kako je to sročila, u kazališnoj knjižici, u tekstu "Plemenito pismo Monike Herceg", sastavljačica predgovora Olja Savičević Ivančević: "Monikin premladi glas (i mlad i prastar) briznuo je, skoro pa bezobrazno štrcnuo preko nekoliko epoha preskačući akademije, teatre i biblioteke."
Žensko pismo
Redatelj Rene Medvešek potrudio se sakriti činjenicu da je autorica Monika Herceg, preskačući biblioteke i teatre, nikad dosad ne napisavši dramu (a nije evo ni sad), štrcnula eto svega tri lika koji imaju nekakvu funkciju, ne u radnji, jer te i nema, negoli kao fizičke pojave. A i te fizičke pojave jest označila kao opće imenice ili inicijalom: Baka, Majka i K. Ta K jest dakako unuka, a još postrani stoji njezin brat koji se zove Brat, a u jednom se prizoru javlja se i njezin otac koji se zove Otac.
Kako ih je sve skupa nedovoljno za jednu barem minimalno razvijenu produkciju nacionalne kuće, ta je K multiplicirana u 3 K, a dosjetiše se redatelj, a provela dramaturginja Jelena Kovačić, da se Baku umnoži u makar 2 B, a postao je potreban i barem jedan djed, to jest makar njegovo truplo, e da se odigra prizor s kojim od tri sprovoda, koliko ih se održi u prvome dijelu ove beskonačno rastegnute priredbe iz života primitivnih ljudi.
U drugome se dijelu 3 K snažno raspojasaju, a cilj im je pokazati kako su one u dvojbi da li rađati djecu ili ne. Na koncu se čini da su sve tri trudne pa guraju na svijet, riječima, dijete, koje će, ako bude muško, piti i tući žene, a ako bude žensko, onda će se udati za pijanca koji će je mlatiti. I to je to.
Ne pretjerujem, sve se to događa petkom uvečer u zagrebačkom HNK, nisam izmislio ovaj seljački realizam ispisan takozvanim ženskim pismom. To žensko pismo vjerojatno jest i svojevrstan pamflet protiv nasilja nad ženama, ali i u tom je omašilo: nasilje se, naime, njime opravdava. Otac, kojega igra Igor Kovač, ne baš uvjerljivo, zapravo ima pravo da pije i, ako hoće, i da bije, zato što je bio, pazi sad, u ratu. Mori ga PTSP i što će čovjek negoli da bije bračnog druga.
Za nasilje, kad smo već kod ovog poetskog pamfleta s masnim psovkama i posnom radnjom, opravdanja nema nikakvog. Je li on nju udario zato što je ona presolila juhu ili zato što se on dosjetio "svojega mraka" (guzice u rovu) jest posve irelevantno. Ti koji tuku žene (i djecu), tukli bi ih i da su bili u Disneylandu, a ne u ratu.
Znači, radnja teče negdje na granici s Bosnom, rekao bih na Baniji, u sirotinjskom selu iz kojega K puta nekoliko nastoji pobjeći, u potrazi za ljubavlju a, možda, i batinama.
Cijela je produkcija dakako profesionalna. Kostimi Doris Kristić čine ovu seosku družinu transparentom, a kostimi za mlade K su rockerski uvjerljivi.
Glazba trojice kompozitora-izvođača na sceni, Zorana Šćekića, Nenada Sinkauza i Pavla Jovanovića, ilustrativno je ilustrativna, do konca naporna, nepotrebna, a scena Tanje Lacko odaje posvemašnju nemoć nad cijelim tim kupusom scenskim - scene nema, osim kao mračnog volumena s rekvizitima. A glavni rekviziti jesu - krumpiri.
Nejasna cjelina
Istresu nekoliko vreća glumci na pozornicu pa potom do konca paze da ne stanu na koji i okliznu se.
Ta krumpir-dramaturgija ostaje mi kao glavno sjećanje na ovu priredbu, premda neću prešutjeti da sam uživao u igri glumica, jer ih dugo nisam gledao. Nina Violić je kao Majka upravo šarmantno superiorna. Taj njezin lik jest primitivka koja je izgladnjivala djecu, ali se nije dala tući. Šarmantno igrati seosku primitivku - nije lak zadatak.
K pak emotivno angažirano, isto simpatično, igraju Daria Lorenci Flatz, Lana Barić i Jadranka Đokić. Mirta Zečević igra još mnogo primitivniju Baku isto na trenutke zabavno, a tu je još Filip Vidović, kao Brat, koji ne radi ništa i ne priča ništa. Mogao je bilo tko s ceste zaigrati tu poziciju.
Režija se dakle svela na zatrpavanje provalija ovoga teksta, dakako uzaludno, jer je od svega toga napuhivanja tekstualne žabe nastala jedna koliko banalna, toliko i nejasna cjelina. Naime, nitko tko nije pročitao tekst drame neće shvatiti da je K zapravo jedna, a ne tri sestre.
Tko je tu kome što, uskoro te i prestane zanimati jer dakle osim te pojedinačne glume, koja se temelji na pojedinačnim "nastupima" izvan svake situacije dramske, ne teče ništa i ne događa se ništa.
A za one krumpire, ne mogu potisnuti misao da bi ih valjalo vratiti u vreće i odvesti ih na Baniju, gdje valja nahraniti postradale u potresu. A kako je cijela ova priredba završila u HNK, ostaje mi misterij za koji teško da bi se mogao pronaći racionalan odgovor.