Tekstovi o Ani Mariji Veselčić gotovo su unisoni. Povod je nagrada, a sadržaj uglavnom o njezinu odrastanju u domu za nezbrinutu djecu i kako se, unatoč teškom odrastanju, probila u teatru. Slava predstave "Domaši" iz 2019. godine joj godi, ali polako postaje i teret. Iako se tim ostvarenjem, koje govori o dijelu njezina života, brojem osvojenih nagrada kritike i publike izdvojila od drugih mladih glumaca svoje generacije, vrijeme je i želja krenuti dalje, a "Domaše" će, kaže, staviti gdje im je i mjesto, u biografsku crticu minulog rada. Uz koju će pisati da je to predstava za koju je u prvih tri desetljeća života primila najviše nagrada, kako za ulogu tako i za autorstvo originalnog dramskog teksta.
Ana Marija je vedra, mudra, odraslija od vršnjaka i spremna za izazove. Sve što je takla "pretvarala je u zlato". Uloge je dobivala bez problema, glumila je zahtjevne role u nizu dramskih klasika.
A kad je, naviknuta na uspješna ostvarenja, "pala" na audiciji za sapunicu, bilo je to naglo buđenje iz uljuljkanosti u uspjeh. I bilo joj je drago. Na odbijanjima se, kaže, čeličila.
- Prije tri godine bila sam na audiciji za seriju "Dar Mar" i nisam prošla. Da jesam, preselila bih se u Zagreb, a nešto kasnije sam se zaposlila u HNK Split i život se okrenuo na drugu stranu - govori.
Audicija je bila u vrijeme pandemije i selidba joj se tada učinila dobrom opcijom.
- Vlatka Vorkapić me zvala na audiciju za glavnu žensku ulogu koju nisam dobila. Vjerovala sam da će ta uloga biti moj novi početak i šokirala sam se kad nisam prošla. Prva uloga koju sam željela, a nisam je dobila. Pritom sam dvije unatrag dobivala nagradu za nagradom pa moram priznati da sam bila jako razmažena što se tiče dobivanja uloga i osjećaja sreće. Odbijenica mi je bila "k‘o budali pleska". Ali dobro je da sam je dobila s 25, a ne s 35. Poslije je, jasno, bilo još audicija koje nisam prošla. Zvali su me za film "Pelikan" Filipa Herakovića i tu sam ulogu dobila. Igram recepcionarku i pojavljujem se u dvije kratke scene - jednostavna je.
Šira javnost Anu Mariju vjerojatnije više pozna po televizijskim reklamama, nego cijelom nizu kazališnih rola. Umalo nije postala i zaštitno lice TV kampanje za jednog teleoperatera, no ulogu je dobila Lana Barić.
- Tad sam shvatila da bih svakih mjesec dana voljela ići na audicije jer bih naučila biti opuštenija za svaku sljedeću. Mislim da je to dobra škola. A da sam prije toga poletjela, nisam. Samo sam se malo razmazila. Pa nisam imala tri filma na festivalu u Veneciji, budimo realni. Vrlo rano mi je postalo jasno da kazalište nije "operacija mozga". Možemo ga mi voljeti i sigurno postoji razlog zašto je unatoč svoj tehnologiji i brzom načinu života opstalo do danas, ali nismo mi kirurzi - realna je.
Ana Marija (29) lijepa je na jednostavan način. Bez puno šminke, guste duge kose, a podsjeća na Enu Begović i Miru Furlan, iako im ne nalikuje izgledom. Ima tu karizmu dive. Puno radi. Iz Vinkovaca je, u Split je došla na studij i ostala. Zaposlena je u HNK Split, asistentica je na splitskoj Umjetničkoj akademiji koju je završila, čeka dvaput odgađanu zagrebačku premijeru hvaljenog filma "Pelikan", ima dugogodišnjeg momka i psa Reu, kraljicu kućanstva.
Zaposlena je dvije godine. Voli kazalište, ali rado bi se okušala na filmu i TV-u.
- U kazalištu sam rasla, voljela bih probati TV i film - iskrena je. U matičnom je HNK-u Split, uz ostalo, glumila Irinu u Čehovljeve "Tri sestre", Biancu u "Kroćenju goropadnice" Williama Shakespearea, Anju u "Višnjiku" A. P. Čehova... Često gostuje u splitskom Gradskom kazalištu lutaka, nagrađivana je više od deset puta.
Mlada glumica odmara se za štednjakom. Voli kuhati i jesti, guštati, popiti bocu dobrog vina, šetati se sa psom, okupati se u moru. Zimi se preferira zamotati u dekicu pa pogledati seriju ili čitati knjigu. Priznaje i da voli skrolati Instagramom. Vraćamo se na ono "kuhati i jesti", linija je u redu.
- Nije da pazim, ali niti da ne pazim. Osjetim li da sam se previše ulijenila, slijedi oprez. Ali volim uglavnom povrće, no ionako se ne prežderavam, nego volim fino pojesti - kaže. Taman je završila s ručkom, spremala je tortilje s piletinom, jedno od omiljenih jela, a drugo je bolonjez. Slavonski fiš se još ne usudi spremati, ali goste uvijek čekaju slavonske kobasice, kulen i panceta koje donosi iz Vinkovaca. Voli Slavoniju, ali nije htjela upisati Akademiju u Osijeku jer je "preblizu doma".
- U Split sam otišla baš zato što nisam nikoga poznavala tko je tamo završio glumu, a htjela sam ići bez predrasuda i primljena sam - kaže. Na pitanje misli li da je dobra, odgovara da je "na dobrom putu".
Ima svoj najdraži kafić na plaži Ovčice do kojega se rado spusti biciklom, tu se kupaju domaći, ne voli Bačvice zbog turista i gužve. Na Ovčicama se, kao na najdražem mjestu u Splitu koje ju opušta, htjela i fotografirati za Jutarnji, ali nije bilo dobro svjetlo pa je poslužio i Žnjan. Iskreno i bez lažne skromnosti za sebe kaže da je "zgodna".
- Kruška sam po građi, šira dolje nego gore i to mi je u redu, nisam ni mršava ni debela, zgodna sam. Da, mislim da sam i lijepa i zgodna, osjećam se bolje kad si to kažem svaki dan, svejedno mislim li to zaista ili ne - pojašnjava.
Koliko je to važno za dobivanje uloga?
- Nisam bila u situaciji da je izgled važan za ulogu. Ili možda i jesam. Bila je jedna takva predstava, "Povratak" Harolda Pintera, u kojoj glumi pet muških i jedna ženska uloga. Imala sam 26 godina, igrala sam ženu u tridesetima, majku troje djece i bivšu prostitutku. Više sam išla k motu Sharon Stone i "Sirovih strasti" i gluma je bila skroz filmska, na maloj sceni se igralo. Imam taj baby face i bilo mi je drago dobiti priliku igrati "seks-bombu". Baš sam guštala kad sam prešla tu granicu i shvatila da i ja to mogu biti. Jako zabavno i oslobađajuće. Tad sam naglas počela govoriti da sam zgodna - ozbiljna je.
Teško je izbjeći razgovor o odrastanju u domu za nezbrinutu djecu jer ju je to iskustvo sigurno učinilo osobom kakva je danas.
- Nije mi žao što sam odrasla tamo, štoviše vjerojatno je to bila i sretna opcija. Dok sam studirala, na raspolaganju su mi bili resursi koje ne bih imala da sam odrasla u obitelji. Praksa je da redovni studenti iz sustava socijalne skrbi imaju pravo na razne pogodnosti poput izravna upada u studentski dom, raznih stipendija i pogodnosti kako bi neometano studirali - zadovoljna je. Kaže da je s njom u domu bilo vrlo nadarenih ljudi koji uspješno, kao i ona, kroče u životu i razbijaju predrasude o "domskoj djeci".
- U domu se lako nauče jako važne lekcije, poput one što je to kolektiv i kako se unutar njega ponašati. Netko me jednom pitao mislim li da mi je ukradeno djetinjstvo. Ne smatram da jest i zapravo se cijelo iskustvo na koncu pokazalo i kao svojevrsna prednost. Izlazak iz doma je trenutak kojega se većina nas, pretpostavljam, najviše sjeća. Nije to lako, ti su trenutci prožeti strahom. Želiš odrasti, a nemaš pojma što te čeka. Puno je teže izaći iz doma, nego u njemu biti. To je bio i povod za pisanje "Domaša". Imala sam svoj fakultet, jako sam mu bila predana. Što se posla tiče, idem glavom kroz zid, to je polje gdje sam ja - ja i nitko mi to ne može oduzeti.
Počelo je dramskom u školi, a velikom se srećom pokazalo kad sam u srednjoj školi dobila profesoricu hrvatskog jezika koju su jako zanimale izvanškolske aktivnosti učenika pa me uzela pod svoje i odvela na Lidrano. Završila sam na državnoj smotri, upoznala djecu koja bi na prijemni na Akademiju, a ista se želja pred kraj srednje škole rodila i u meni. U Vinkovcima sam dotad predstave samo mogla gledati na Festivalu glumca - govori.
Uz glumu se bavi i pisanjem i ne samo usput, vjeruje da bi se mogla naći i u spisateljskoj karijeri.
- Pišem dnevnik i pisanje ne želim izgubiti. Svašta bih ja htjela. Biti i Juliette Binoche i Svjetlana Aleksijevič - kaže. Francuska glumica joj imponira na sceni i platnu, a neizmjerno se divi bjeloruskoj istraživačkoj novinarki i proznoj književnici beletristike, dobitnici Nobelove nagrade za književnost 2015. godine "za polifono pisanje, spomenik patnji i hrabrosti u našem vremenu". - Dnevnik koji pišem meni je neka vrsta atletike za pisanje. Ako mi se dogodi neka rupa u životu, voljela bih se više posvetiti pisanju. To je, uz glumu, još jedina stvar bez koje ne mogu. U prosjeku pišem dva puta tjedno, imam dosad 30-ak stranica u wordu, u fontu 11 s proredom 1. Na kompjutoru sam, inače, počela pisati tek prije tri godine. Pisala sam radije u bilježnice, ali u fazama selidbe bih ih zagubila. Ili kad u srednjoj imaš osjećaj da si Hemingway pa ti tvoja poezija djeluje smiješnom i sve podereš, a sad mi je jako žao - kaže.
"Život mi je lijep", dodaje Ana Marija.
- Jednostavan je, mali, lijep i cozy, opušten. To mi se jako sviđa. Ne znam što će se događati u budućnosti, ali to mi nije sad ni važno. Otkad znam za sebe imam potrebu stvarati, čak nije ni važno što - govori za Jutarnji.
Početkom kazališne sezone čeka je predstava Ivice Buljan "Crvena voda" po tekstu Jurice Pavičića.
- Baš se veselim jer mi je roman odličan. Veselim se radu s ljudima s kojima dosad nisam radila. Da "Carstvo ladovine" s YouTubea postoji na televiziji, voljela bih glumiti u njemu. Ma voljela bih ja sve probati, i sapunicu da vidim što je to, voljela bih glumiti u filmu... Sasvim mi je deplasirano sada reći da volim najviše kazalište kad sam ga najviše i radila. Ne znam što se krije u filmu ili sapunici. Idoli su mi Brigite Bardot, Juliette Binoche, Sophia Loren, Mira Furlan... Ovih dana izaći će glumičin prvi singl s pjesmom Šime Barbarića koji će, procjenjuju oni koji su ga čuli, biti ljetni hit sljedeće sezone.
