Umro je Joško Juvančić, kazališni redatelj i duhovit čovjek. Glumci su ga voljeli, prije svega zato što njihov posao nije mistificirao. Premda je mnogo radio, trajniji trag za sobom nije htio ostaviti – nije volio zapisivati. Ipak, sačinjena je, rekao bih na vrijeme, njegova monografija, u nakladi Dubrovačkih ljetnih igara, prije deset godina. Već tada bijaše pomalo doajen, Gavellin asistent, čije su se glasovite režije stale nizati još šezdesetih godina prošloga stoljeća.
Imao je dakle sluha za glumce i bijaše visoko inteligentna osoba. Njegov humor često je bio sadržan u svega jednom naglasku, najviše u jednoj sintagmi. Nije dakle volio mnogo ni govoriti, barem ne o svojem radu. Iza njega ostaju generacije i generacije glumaca kojima je predavao na zagrebačkoj akademiji a poslije ih vodio kroza kazališni život.
Premda vezan uz Dubrovnik, bijaše na neki uvrnut način i purger. Prije svega po tome što se nije dao fascinirati. Imao je sluha i njegove predstave bile su uvijek glazbeno ugođene. Nije dakle volio teoretizirati, a volio je anegdotu. Glumci su ga se donekle i plašili, premda nije utjerivao autoritet. Međutim, krasio ga je, recimo to tako, oštar pogled za detalje. Glumce bi znao pustiti da griješe, samo da vidi dokle će dogurati.
Bijaše i rudnik različitih podataka, no i njih je dijelio štedljivo te zapravo bijaše nenametljiv. Pamtit ću ga kao čovjeka koji djeluje kako je neprestano na putu. Uvijek preko ramena kožnata torbica, kao da je poštar a ne umjetnik. I bijaše na neki način poštar, koji donosi i dobre i loše vijesti, ali eto uvijek zapakirane lijepo. Ni o kome nije zborio ružno, ali o svakome s humorom. Sebe nije veličao, ali pohvale su ga – uznemiravale. Ne vjerujem da se uplašio smrti, jer ni život nije odviše ozbiljno shvaćao, negoli ga je, jednostavno, živio.