Richard III. jedan je od prvih Shakespeareovih antijunaka. Manipulativan je, ružan, beskrupulozan i učinit će sve da preuzme prijestolje i održi se na vlasti. Pritom će se, naravno, skrivati iza raznih opravdanja, iako je vrlo svjestan svega što radi. Priča je to koja nam je i danas vrlo poznata, a koja će premijerno biti izvedena 13. studenoga na daskama zagrebačkog HNK. O tome kakav je Richard zapravo i trebamo li osjećati empatiju prema čovjeku koji je to tako željeno kraljevstvo na kraju bio spreman žrtvovati za jednog konja, razgovarali smo s glumcem Goranom Grgićem koji u predstavi glumi Richardovu braću.
U Shakespeareovoj drami ‘Richard III.‘ glumite kralja Edvarda IV. i vojvodu od Clarencea, braću Richarda III., jednog od prvih Shakespeareovih antijunaka. Kakvi su to likovi i kakav je njihov položaj u priči o Richardu III.?
- Obojica pripadaju svijetu u kojem se za vlast već mnogo toga učinilo i žrtvovalo. Edvard je kralj koji sada pokušava pomiriti obitelj, a Clarence brat koji se, unatoč svemu, još uzda u bratsku ljubav. Richard njihove slabosti dobro poznaje i koristi ih. Shakespeare upisuje u ta lica veliku dozu naivnosti i vješto pokazuje kako ljudi koji imaju iskustvo političkih obračuna postanu bespomoćni kad trebaju prepoznati opasnost u vlastitoj obitelji.
Tumačenja ove drame su raznolika, a jedno od onih o kojima sam čitala pozicionira Richarda kao svojevrsnu marionetu kojoj Bog određuje svaki korak, čime on opravdava svoje postupke. Što mislite, skrivaju li se i danas svjetski moćnici iza Boga ili nekog drugog opravdanja na koje, kao, ne mogu utjecati? Pitam vas to zato što mi se čini da i danas svjedočimo manipulaciji vjerom, poviješću i drugim sredstvima kako bi se opravdali neki ciljevi i politički potezi.
Richardu ne bih tako lako priznao da je marioneta. Vrlo je svjestan onoga što radi, a opravdanja pronalazi prema potrebi. I danas se osobni interesi predstavljaju kao povijesna nužnost, volja naroda ili obrana vjere. Posebno sam oprezan kad netko tvrdi da nema drugog izbora, a posljedice tog njegova izbora snose drugi. Pozivanje na Boga ne može nikoga osloboditi odgovornosti.
Skrivamo li se i mi, ‘obični smrtnici‘, u svakodnevnom životu iza opravdanja koja si sami nalazimo?
- Naravno. Umorni smo... Drugi su počeli... Takva su vremena... Vrlo smo maštoviti kad opravdavamo sebe, a puno stroži kad procjenjujemo druge. Ni sam nisam izuzet od toga. Radim sve samo da ne radim ono što trebam. Ponekad bi nam svima dobro došlo manje objašnjavanja i jedno jednostavno: pogriješio sam, oprosti.
Richard je, kao što sam rekla, fizički deformiran, ružan, samog sebe opisuje kao životinju, dikobraza, pauka, žabu krastaču, divljeg vepra itd. Psi laju na njega kada prolazi pokraj njih, ni u romantičnom smislu nije privlačan i poželjan. Ne opravdava ga to u onome što čini, ali zaslužuje li da ga se pokuša razumjeti?
- Da. I Richarda treba pokušati razumjeti, ali razumjeti ne znači osloboditi odgovornosti. Bio bih oprezan s povezivanjem tjelesnog izgleda i zla. Njegova tjelesna različitost nije dokaz njegova karaktera niti opravdanje za zločine. Važno je što čini drugima i što odlučuje učiniti sa svojom povrijeđenošću. Drugo je veliko pitanje kakav je on zaista bio. Njegova loza je pobijeđena, a povijest pišu pobjednici.
Koja bi trebala biti pozicija gledatelja dok gleda dramu? Richard je beskrupulozan, krvnik je i manipulator, ali nosi u sebi nezadovoljstvo i gorčinu te je duboko nesretan. Dok sam čitala o drami, meni ga je osobno na trenutak čak bilo malo i žao. Na kraju je kraljevstvo kojim je toliko htio vladati bio spreman prodati za konja, ljubav nije uspio ostvariti, sam je sebi na neki način uništio život…
- Ne bih gledateljima sugerirao što bi trebali osjećati. Ali, ako nam ga je na trenutak žao, to je zasluga autora. Shakespeare nas dovodi u neugodnu blizinu čovjeka čijih se postupaka užasavamo, a ipak nas uspije zainteresirati, čak i nasmijati. Tada se možemo zapitati čime nas je pridobio. Zadobio nas je Shakespeareovim stihovima. Da gledamo dokumentarac o njegovim zločinima, sigurno bi izgubio svaku simpatiju. A taj konj na kraju pokazuje koliko sva osvojena moć malo vrijedi kad je u pitanju vlastita glava.
Drama počinje Richardovim solilokvijem, riječima: ‘Sada je zima našeg nezadovoljstva‘, što zapravo označava kraj burnog razdoblja, konkretno rata dviju ruža koji se vodio između obitelji York i Lancaster, i svojevrsni je nagovještaj nade u to da slijedi mirnije razdoblje. Živimo li mi sada, možda, tu zimu nezadovoljstva? Čini mi se da se posljednjih nekoliko godina grčevito nadamo da će ovo sve proći i da nas onda čeka neko mirnije i u svakom smislu stabilnije razdoblje.
- Mislim da svi osjećamo umor od neizvjesnosti i stalnog iščekivanja nove krize. Često kažemo: samo neka ovo prođe. Zanimljivo je da Richard na početku govori o dolasku boljih vremena, ali njemu taj mir ne odgovara. Ima ljudi kojima tuđi nemir koristi. Zato se i ja uvijek nadam mirnijem razdoblju, ali znam da ga ne možemo samo čekati. Nešto ovisi i o našem svakodnevnom ponašanju.
Vi ste u kazalištu zaposleni od 1990. godine, imate status nacionalnog prvaka Drame HNK u Zagrebu, a iza vas je zaista bogata kazališna karijera. Što biste iz svojega dugogodišnjeg kazališnog iskustva rekli - koliko su predstave koje izvodite univerzalne i aktualne u svim razdobljima ljudskog života?
- Isti tekst drukčije čitam danas nego prije trideset godina. S iskustvom bolje razumijem neke strahove, slabosti i odluke koje sam nekoć olako osuđivao. Veliki tekstovi omogućavaju nam takve ponovne susrete. Zato klasici imaju važno mjesto u našem kazalištu. Kvalitetan repertoar razvija i publiku i ansambl. Imam osjećaj da smo trenutačno u HNK na dobrom valu kvalitetnih naslova, zanimljivih koncepcija i kvalitetnih predstava.
Kad sam već spomenula vašu bogatu karijeru, što ste iz nje naučili? Što vas je naučilo kazalište?
- Naučilo me je kazalište mnogo toga, a među najvažnijim da nisam sam sebi dovoljan. Mogu se pripremiti i imati iskustva, ali bez partnera, povjerenja i zajedničkog rada nema dobre predstave. Naučilo me slušati i prihvatiti da moje rješenje nije uvijek najbolje. A naučilo me je i da se nakon uspješne večeri sljedeći put ponovno krećem od početka. Minuli rad ne može odigrati predstavu umjesto mene.
Kako izgleda vaš osobni proces uranjanja u svaku novu ulogu koju dobijete? Što vam je u tom procesu najvažnije?
- Bez obzira na iskustvo, daleko sam od rutine. Uvijek je drugačije. Uvijek je to polagano traganje, isprobavanje i otkrivanje nijansi. Pokušavam razumjeti odnose: što taj čovjek želi, od koga to želi, što skriva, čega se boji… Tražim kako to pretvoriti u konkretno ponašanje. Lutam i pronalazim se. Najvažnije mi je ostati otvoren. Iskustvo dobro dođe, ali može postati i zamka ako se prebrzo zadovoljim nečim poznatim.
U jednom ste intervjuu izjavili da je, u trenutku vašeg dolaska u HNK, percepcija našeg najvećeg kazališta bila da je to teatar koji ‘se ne upušta u hrabre iskorake i nema poziciju krovne kazališne institucije koju bi trebao imati‘. U tom ste intervjuu rekli i kako tada niste ni vi bili daleko od tog mišljenja. Kako danas gledate na HNK kao instituciju? Koliko možete biti objektivni u tom sudu s obzirom na to da je HNK neodvojiv dio vašeg života od 2002. godine?
- Sjećam se tog davnog razgovora i možda sam bio subjektivno, mladenački opijen tadašnjom kreativnom energijom u kazalištu Gavella. A možda sam bio i u pravu. Danas osjećam dobru atmosferu u našem ansamblu. Vidim ambiciju i interes publike za Dramu HNK. Taj interes obvezuje na kvalitetan i promišljen repertoar, a s Tenom Štivičić dobili smo pravu osobu na pravom mjestu. I zato vjerujem da ćemo se ovog vremena jednom prisjećati s istim žarom s kojim danas govorim o tadašnjoj Gavelli.
U Hrvatskoj u ovom trenutku imamo četiri glumačke akademije. Činjenica je da gluma nije deficitarno zanimanje. Smatrate li da je glumačkih akademija previše s obzirom na tržište rada i da to otežava probijanje mladih glumaca na hrvatskoj glumačkoj sceni?
- Radije bih govorio o otvaranju većih mogućnosti za njihovo uključivanje na glumačku scenu, nego o uskraćivanju mogućnosti studiranja. Treba im stvarati prilike za rad. Otvarati im mogućnost sudjelovanja u velikim projektima. Našem su se ansamblu upravo pridružila dva glumca stipendista i to je najbolji odgovor na vaše, opravdano pitanje. Mladom glumcu potrebno je iskustvo pred publikom. Ne možemo mu uskratiti priliku, a onda mu prigovarati da nema iskustva.
Za kraj, zašto bi ljudi željeli pogledati predstavu Richard III.?
- Zbog Shakespearea koji nas i danas dobro poznaje, Filipa Vidovića u naslovnoj ulozi i velikog zajedničkog rada ansambla. Vito Taufer, uz glazbu i songove Mate Matišića, donosi predstavu u kojoj ima i ironije i smijeha i nelagode. Govorimo o osvajanju vlasti, ali i o ljudima koji to omogućavaju. Vjerujem da će svatko prepoznati nešto o čemu vrijedi razmisliti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....