Pozornica je puna plesača: tu su djeca iz baletne škole, prvaci na vrhu baletne karijere, njihovi nešto stariji kolege... Svi oni imaju svoju ulogu u novom naslovu zagrebačkog HNK - baletu "Trnoružica", koji će premijerno izvesti 10. travnja. Koreografiju i režiju potpisuje Kanađanin Paul Chalmer. Poznat je po svojoj ljubavi prema klasičnom vokabularu, a naslov u Zagrebu temelji se na izvornim rješenjima jednog od najvećih koreografa svih vremena - Mariusa Petipe. Na njegovoj arhitekturi građenja scena, na idejama koje stoje iza svakog pojedinog pokreta, na poštovanju njegovih rješenja. Recimo, Petipa je volio da u baletima plešu djeca iz baletne škole. Chalmer je to poštovao.
Raskošno? Da. U predstavi sudjeluje cijeli ansambl, a na sceni se u nekim trenucima nalazi i po 35 plesača. Dugačko? Da, ali kraće nego neke druge verzije. Chalmer je, naime, rad na baletu koji ima tri čina i prolog počeo svjestan činjenice da je doista jako dug. Postavio je on već "Trnoružicu", i to 2002. godine u Rimu, no ovo je drugačije. Puno je vremena prošlo, kaže da je on sada druga osoba, balet se mijenja, a uz to je radio s posve novim ansamblom. Plesači su živ organizam koji, ako koreograf radi s njima (a ne samo da se balet prenese po nečijim zamislima, u tom slučaju nema prostora za promjene), utječe na ono što ćemo vidjeti. Sve to dovelo je do nečega posve drugačijeg od onoga što su mogli vidjeti ljubitelji baleta u Rimu.
- Da, ponešto sam skratio. Recimo, treći čin je zaista dug, pa sam maknuo neke likove iz bajki. No, mnoge sam ostavio, tako da mislim da ćemo na ovaj način dobiti ono najvažnije - fokus na svakog od tih likova. Nisam siguran, nismo još mjerili, ali mislim da izvedba traje tri sata. Jezik je klasični, ali sam dodao neka svoja koreografska rješenja. Recimo, kod Carabosse - kaže nam Paul nakon probe koju smo pogledali. I zaista se mora priznati - ulaz zle vile na scenu vrlo je dramatičan.
U karijeri je Paul radio i klasičan i moderniji izričaj - kao plesač i koreograf. Priznaje kako je uživao u oba - svaka od tih plesnih tehnika ima svoju posebnost, svaka traži nešto drugačije.
- Danas se od plesača traži da plešu i jedan i drugi. Mislim da je to sjajno i da moderniji plesni izraz pomaže u izvođenju klasike. Svaki pokret, na kraju krajeva, dolazi iz disanja - kaže i pokazuje nam što misli. Ustaje iz sjedala u gledalištu, u kojem smo se smjestili, i u sekundi se iz uloge koreografa pretvara u plesnog pedagoga. Staje u petu poziciju, otvara ruke i pokazuje: priprema je smiraj, sam arabesque je udah. Balet je kod njega itekako promišljen: njime se bavi od malih nogu. Odredio mu je život.
- Prvi balet u kojem sam plesao upravo je "Trnoružica", koju je koreografirao Rudolf Nurejev. On je sedam godina radio u Nacionalnom baletu Kanade, a ja sam tamo plesao na početku svoje karijere. Kakav je bio? Ako si davao sto posto od sebe, sjajan. No, nije imao strpljenja za lijene plesače. Njegov partner, Erik Bruhn, bio mi je profesor. Gledati njih dvojicu kako plešu, učiti od njih - nevjerojatno puno sam profitirao od toga. Mislim, viđati Nurejeva kako pleše u tvojoj neposrednoj blizini, promatrati pristup plesu takvog vrhunskog umjetnika - to je bilo čudesno - kaže nam Paul.
On je s 18 godina otišao u Europu, u Stuttgart, kod Johna Cranka. Plesao je potom diljem Europe, a kad je baletne papuče objesio o klin, počeo je koreografirati. Također diljem našeg kontinenta.
- Prestao sam plesati prije 20 godina, a od tada sam radio kao koreograf, pedagog, voditelj baleta... Putujem, radim, uživam u tome. Sad sam prvi put u Zagrebu, ova dva mjeseca, i oduševljen sam mladim ansamblom i njegovom energijom. Ovo je zahtjevan balet, a oni su me dočekali spremni. Kako i ne kad su netom prije imali niz izvedaba upravo Nurejevljeva "Orašara", za koji su morali biti u vrhunskoj kondiciji - dodaje Paul, koji je ulogu Aurore povjerio šest balerina, a među njima je i Rieka Suzuki Sumitomo. Ona je u Zagreb došla upravo 2009. godine, kada je na tu scenu postavljena nova koreografija "Trnoružice", koju je potpisao Derek Deane. Rieka se toga sjeća s posebnim emocijama: bila je, kaže, "beba-balerina", plesala je nekoliko uloga, ali ne i glavnu, koju pleše sad. O njoj je, naravno, sanjarila, ali je plesala manje uloge. Nije tada mogla toliko uživati u samoj izvedbi jer je puno plesala, skakala je iz role u rolu, iz kostima u kostim, a tu je i činjenica da joj je karijera tek počela. Danas je sve drugačije.
- Sad sam Aurora, a to je san svake balerine. Ova uloga i ona Odilije i Odette u "Labuđem jezeru". Velika je to odgovornost, ali beskrajno uživam u svakoj sekundi. Paul točno zna što želi - svaki korak, pokret, emociju... On svakome od nas prilagodi ulogu - recimo, nas nekoliko balerina pleše Auroru, koraci su jednaki, uloga je jednaka. No, opet, svaka je malo drugačija, svaka je posebna i ima u njoj balerine koja je izvodi - kaže Rieka.
Publika koja bude na premijeri vidjet će u ulozi Aurore Nataliju Kosovac. I ona je plesala u Deanovoj verziji, ali ne Auroru. Ne skriva koliko joj je ta uloga bila predmet čežnje.
- Oduvijek sam voljela "Trnoružicu" i maštala o tome da plešem glavnu ulogu. Da, zahtjevna je i teška, ovo je dug balet koji od plesača ne traži samo izdržljivost i tehničku izvrsnost nego i razumijevanje uloge. Kad plešem Auroru, tumačim djevojku različitih dobi, iskustava i životne mudrosti, i zbog toga je ona zahtjevna. Recimo, adagio iz prvog čina je vjerojatno najteži, ali je divan i obožavam ga. Ma, jednostavno je: uživala sam u svakoj sekundi - kaže Natalia.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....