Petra Hrašćanec i Saša Božić iznijeli su dosad svoj najbolji zajednički rad: njihova režija Držićeve "Grižule" u parku Gradac živa je i srčana predstava, duhovita, a prije svega jest vrijedna zašto su glumci osvojili kompliciran prostor za igru kao da se nalaze u dvorani.
Predstava igra na mjestu tradicionalnom: u parku Gradac zaigrala jest prvi put 1967. u režiji Joška Juvančića, potom ju je obnovio 1973., a treći put "Grižula" se premijerno izvodi u parku, a iza stare bolnice, godine 2003. u režiji Paola Magellija, kad je Grižulu zaigrao pokojni Predrag Vušović. Žao mi je i danas što sam ga tad korio, dragog Pređu, slabo se čuo, zato, a pamtim njegovo ptičje lice i danas, ekspresiju i privlačnu zajedljivost.
Prije sedamnaest godina nisu postojale, nazovimo ih tako, tehničke mogućnosti da se cijeli prostor za igru ozvuči, pa je igra među stoljetnim stablima, na trapezima, s kojih neki glumci nisu silazili cijelo vrijeme, bivala zastrta vjetrom, zrikavcima, bukom avionskih motora i onih s obližnje ceste…
Ovdje nije u kazališnoj knjižici navedeno tko je napravio ozvučenje, postavio cijele grozdove mikrofona po šumi, pa i tik iznad površine vode u kamenom bazenčiću, podno improvizirane orkestre, koja jest zapravo tek sporedan prostor za igru, a glavni jest brežuljak iznad nje, s ozvučenim stablima i vješto uglavljenim podestima. Bilo kako bilo, zrikavci su postali dobrodošli, avioni "natprirodna" zvučna kulisa…
Sama scena Zdravke Ivandija-Kirigin koliko je zahvalna, toliko je i zahtjevna, a redateljski par snašao se u njoj izvanredno. Živosti igre i svladavanju prostora Zdravka Ivandija-Kirigin pridonijela je i kostimima, koji sami za sebe nose radnju i sugeriraju karaktere i položaj likova. Seljaci su u bijelome, no kako jest posrijedi ipak jedna, danas bismo rekli, postmoderna radnja, elegantni su poput plemića na ladanju. Vile, Plakir, svijet izmaštan, obojen jest jarko i maštovito, no ni u čemu se ne pretjeruje. Cijenim i to što je kostimografkinja prilagodila krojeve fizikusu svakoga glumca, pažljivo i nenametljivo.
Nenametljiva a učinkovita jest i glazbena kulisa Nenada Sinkauza, pri čemu se magični element ističe, kao prozorčić u mitsku svijest iz zore čovječanstva…
Mnogo je koordinacije i truda uloženo i u arhitekturu svjetla, koju je osmislio Marin Šatović. Jezični savjetnik bijaše glumac Maro Martinović, koji je poduzeo možda i uzaludan posao. Naglasaka je tisuću, kakofonija vlada, ali mislim da je i ona dobrodošla te neka se čuje tko je iz Grada, tko iz okolice, a tko iz Zagreba…
Znači, redateljski jest par umrežio sve elemente predstave u dinamičnu radnju, koja proleti začas. Nema praznih mjesta, prešetavanja zbog prešetavanja, a svi akteri ulažu lijepu energiju i mnogo se troše na koristan način.
Onako kako se pokojni Pređo među stablima nije čuo, sad se Ozren Grabarić čuo najbolje. Prostor jest dakle ozvučen, a njegova gluma oslobođena nadvikivanja. Grabarić, kojega pratim otkako je student bio, razvio se u najboljega kazališnog glumca svoje generacije. Ispravio je i svoj možda ponajveći nedostatak: ojačao je gotovo na sportski način pa su njegove kretnje postale još mnogo zanimljivije i sugestivnije. Glasa mu nikad nije nedostajalo, gesta i mimike, no sad je stekao i jednu dosad neviđenu silinu i jasnoću. Igra dakle napaljenog starca, premda nije star, tako da imaš dojam da jest star, ali to krije, kako uostalom i radnja diktira. No je privlačan i izvan toga okvira.
Njegov je nastup složena koreografija, koji je svladao s mnogo usputnog humora i zaumnih dodataka. Otkako se pojavi u prvome činu pa sve do petoga njegova igra raste, grana se a publika uživa. Nije pritom orijentiran jedino na sebe te mi se čini da je i drugim glumcima s njim na sceni lakše.
Izvrstan je i mladi Boris Barukčić kao Plakir, golog torza, u crvenom sakou i hlačama, glamurozan, sugestivan, a njegove kretnje, fluidne a opet razlomljene, njegov konjolik hod – Kupidov sin in situ, raskalašen i naivan istodobno…
Oduševila me je posve mlada Anica Kontić kao Gruba. Sitna poput vrapčice a glasa voluminozna kao da je krupna zvjerka, igra autoritativno i točno, a pritom se i veseli pozornici. Premda dakle sitna, daje energiju i gestu predvodnice, zapravo je čvrsta i snažna – to se zove ne pogriješiti u izboru profesije.
Omakala Nataše Dangubić najviše je, rekao bih, po dubrovački sačinjena uloga: raskošne vokalizacije, lukava i iskrena istodobno, daje publici prostor za introspekciju i doziva smijeh, opet istodobno.
Lijepo su se snašli i mladi Kristijan Petelin kao Radoje i Leon Dubroja kao Dragić. Vukosava Perice Martinović smirena je minijatura, a Staniša Branimira Vidića Flike ponešto je ipak odviše ukočen te katkad deklamira mimo povoda. Miona Ive Jerković solidna je uloga, ali ponešto blijeda u usporedbi s Grubom Anice Kontić.
Vile igraju, redom uspješno, Lucija Alfier, Viktorija Bubalo, Danijela Evđenić, Lana Meniga i Dea Presečki, studentice zagrebačke Akademije Dramske umjetnosti.
Ukratko, predstava eskapistička, ljetna, zabavna, opuštena, vrlo zahtjevna i uspjela tehnički i glumački.