Pogledao sam Krležinu "Ledu", s dodatkom Dine Pešuta, u režiji Franke Perković na šestoj ili sedmoj izvedbi, kad se predstava donekle već uigrala pa su jasnije njezine prednosti i mane. Glavna je prednost ove režije što "Ledu" donosi kao salonsku komediju bez dubljeg značenja, što ona zapravo i jest. Znači, ako se publika smije, predstava nije propala. Smijeha nema odviše, ali ga ipak ima… Pišem kao da je Franka Perković otkrila toplu vodu, jer u podnaslovu "Lede" i piše da je komedija. Međutim, dok je Krleža bio živ, u socijalizmu i poslije pa sve do kraja dvadesetog stoljeća, ta "Leda" se igrala kao teška drama, gotovo kao kakvo filozofsko djelo.
Odluka da osvane na pozornici prije početka radnje i sama...