Sumorna jesen se vukla u listopadu 1992. Trula, olovna i otrovna. Između ostalih histerija u krvavom martiriju tada se još uplela i suluda avantura hrvatsko-muslimanskog rata u Bosni i Hercegovini. Žrtve su se preko noći presvlačile u osvajače, ostavljajući izlizana mjesta na svojim uniformama, tamo gdje su donedavno nosili ambleme borbe za pravdu.
U jeku tih brutalnih apsurda, Georgij Paro kao novopečeni intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, na toj pozornici postavlja Gundulićeva “Osmana” (premijera 6. listopada 1992.), fantazmagoričan rez kroz baroknu simfoniju ništavila. Sjećam se, bilo je uzbudljivo prepustiti se transcendentalnim valovima te predstave koja je iz sebe, poput iskonskog zlatnog runa, isijavala poruku razuma i prosvjetiteljstva nad kaosom. Paro je ...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....