Legenda je prvi tiskani dramski tekst Miroslava Krleže koji je on, kao i većinu svojih djela, poslije više puta prepravljao. Mlad pisac, nestrpljiv, vehementan, takve bi jednočinke napisao za jednu noć i već ih ujutro nosio u kazalište pa je prirodno bilo da ih, kad se ohladi, prekraja. Bilo je tu i oportunizma, dugogodišnjeg, kao kod "Legende", koja je protekom desetljeća postajala sve grublja prema Crkvi, ali i vjeri. Praizvedena je tek godine 2015., na padini Krležina Gvozda, među visokim stablima, a predstavu je režirao pokojni Georgij Paro. Isusa je igrao Andrej Dojkić, Sjenu Matko Knešaurek a Mariju Nancy Abdel Sakhi, koja je iz Sudana i koju više ne vidim na pozornicama. Šteta. Ta mi se praizvedba nije baš svidjela, bijaše patetična i nekako previše ozbiljna.
Razveselila me, pak, ova režija mladog Ivana Planinića, u kojoj je mladi Krleža oživio upravo kao mladi Krleža te zapravo mogu zamisliti toga mladog Krležu kojem se ova izvedba isto svidjela. Mala spiritistička seansa, rekao bih, s obzirom na ambijent u kojem se igra.
Ponavljajuća melodija
Ova nova Gavellina predstava igra u takozvanom Tunelu ispod Griča, čiji poprečni krak vodi ravno na kuću u Radićevoj ulici u kojoj je Krleža proveo najranije djetinjstvo, pa je na neki način i stanovit magijski obred. Planinić se drži prve verzije, koju nadograđuje nenametljivo i s kazališnim rezonom, podijeljene u četiri slike i gledatelji, zajedno s glumcima, hode na četiri mjesta po jednom poprečnom (istok - zapad) i uzdužnom (sjever - jug) podzemnom hodniku. Mjesta za igru ozvučena su vrlo vješto, tako da se i glumci čuju i još je eliminirana neugodna dvostruka jeka. Tekst je Planinić adaptirao s Gavellinim dramaturgom Dubravkom Mihanovićem, čiji rad, dakle, također ne bi trebalo zanemariti.
Gavella, čija se zgrada i dalje obnavlja, eto već drugu predstavu producira u tim podzemnim hodnicima. Enes Vejzović je u prosincu 2020. režirao zanimljivu predstavu "Obavezan smjer", stanovito horor putovanje kroz ljudsku narav, a i Planinić je iskoristio klaustrofobičnu prirodu mjesta da u nju smjesti što više glumaca. Naime, osim tri Krležina lika, još je uveo Judu (izdajicu) i Lazara (živog dokaza Isusovih čuda), a tu je i pomalo jeziv zbor koji čini petero glumaca-pelivana-glazbenika. Skladatelj Nikša Marinović proizveo je zapravo svega jednu monotonu, ponavljajuću melodiju, poput mantre, ritmičnu i čak pomalo hipnotičku, koju neprestance izvode, svega nekoliko nota, Filip Šovagović kao Simon i gitarist Ivan Grčić kao Ivan s udaraljkama te Sven Medvešek kao Lazar s timpanom i dobošem.
Pošten dečko
Najviše me se dojmio Domagoj Janković kao Juda, grbavac, glasan, persuazivan, energičan, koncentriran. Dijete bi ga se preplašilo. Nataša Janjić Medančić igra Mariju pomalo eterično, rekao bih, osvaja otprve, a zatim traje premda više ne raste, tako bih to formulirao. Nikola Baće kao Isus malko je perikom učinjen karikaturom, ali silno se trudi i pod konac zbilja tegli križ od punog drva, težak stotinjak kilograma. Fascinira, pak, Franjo Dijak kao Sjena. On je zapravo đavolak, vrlo simpatičan i logičan, premda nemilosrdan i zapravo hladan. Glas razuma za Isusa, rekao bih, ali uzaludan. Sam Isus Nikole Baće jest dobrica pa ne možemo zapravo više kazati o njemu. Njegova uloga ovisi o ulozi antagonista Sjene možda i previše. Sven Medvešek kao Lazar jest isto začudan, ali ni on ne funkcionira kao, nazovimo je tako, pojava za sebe. Antonija Stanišić Šperanda kao Galilejka, Ana Kvrgić kao Betanijka, Tara Rosandić kao Marta i Ivana Bolanča kao Jeruzalemka uglavnom pjevaju, isto jednu monotonu, ritmičnu melodiju i donose u igru mnogo energije. Kostimi Marite Ćopo pomalo su nadrealna karnevalska vizija, izglobljeni iz vremena i prostora, s mnogo teških materijala i dosta kolorita, sve u skladu s ambijentom i magičnim kontekstom.
Izvrsna je, dakle, scena i svjetlo Ivana Lušičića Liika, majstora koji je nedavno dovršio izvrstan udžbenik o svjetlu, koji je zasad objavljen samo kao skripta za studente, drugi takav rad uopće u nas nakon pionirske knjige Aleksandra Mondecara. Kreirao je na koncu u širokom hodniku k Ilici svjetlosnu katedralu, vrlo mističnu i vrlo jednostavnu.
Sam Isus je, dakle, ovdje jedna nježna pojava, zbilja pošten dečko, a jedini rukavac radnje moguće koji Planinić i Mihanović nisu razvili jest ljubavni trokut koji se nazire između Marije, Isusa i Sjene (đavolka). No, zato je Krleža živ pisac jer, eto, možda nekoga ova režija potakne da smisli svoju, primjerice, eto "Legendu" kao ljubavnu sapunicu, zašto ne?