Toni Nežić (1991.), bas koji je dugo surađivao s milanskom Scalom te je član "rotaryja" muških opernih pjevača, Vokalnog ansambla Sveti Blaž, sljedeće će se sezone pojaviti u Verdijevoj "Aidi" i Wagnerovu "Tannhäuseru" zagrebačkog HNK, s kojim je i prije surađivao, primjerice kao Sarastro u "Čarobnoj fruli". Ovaj baby bas rodom iz Pule, jer basovi su baby do četrdesete, kada je njihovo vrijeme za velike uloge, ponajviše je pjevački oblikovan zahvaljujući suradnji s jednom od najčuvenijih svjetskih opernih kuća.
- Suradnja s Teatrom alla Scala u Milanu oblikovala me kao osobu i pjevača. Dvije godine i šest mjeseci u takvom teatru i prisutnost u produkcijama jedne takve ustanove nemjerljivi su u razvoju pjevača - kaže Toni Nežić.
Accademia Teatro alla Scala, koja postoji još iz doba maestra Toscaninija, smatra se i slovi, nastavlja Nežić, kao jedan od najvećih i najboljih opernih studija na svijetu. Svake dvije godine pristiže 400-500 prijava iz cijelog svijeta, među kojima se izabere oko sedmero kandidata. Kandidati su "kadeti" Teatra i njegovi stipendisti kojima se može pružiti šansa da debitiraju u produkcijama Teatra alla Scale.
- Na glavnoj pozornici odigrao sam preko 40 predstava i koncerata, uz gostovanja u Omanu, Saudijskoj Arabiji... Debitirao sam ulogom Sparafucilea u Verdijevu "Rigolettu", nakon kojeg su uslijedile uloge Alidora u "Cenerentoli", Pistole u "Falstaffu", Bartola u "Figarovom piru" i ostale. Dijelio sam pozornicu s Leom Nuccijem u predstavama kojima se oprostio od uloge Rigoletta u Scali. Bio sam dio proslave 50 godina od Domingova debija u Scali. Igranje na takvom broju obrtaja oblikuje i modificira uho i grlo na specifičan i prepoznatljiv način. Scala je ime koje mi je otvorilo i puno drugih teatara i produkcija iz Italije, Japana, Omana, Saudijske Arabije, Velike Britanije, Njemačke itd. Veselim se povratku u Teatro Petruzzelli u Bariju krajem listopada, kao i debiju u Teatru Maggio Fiorentino u Firenci u jesen 2026. godine - govori Nežić
Basovsko zlatno doba, naglašava, jest negdje od 40. do 60. godine s obzirom na sazrijevanje samog vokalnog aparata, ali i uloge koje se tumače. Do tada se strpljivo grade.
- Kao pobornik Verdijeva opusa, uloga kralja u "Aidi" još je jedan mali san koji mi dolazi vrlo brzo. Vjerujem da ću autoritativno donijeti ulogu. Zahvalan sam zagrebačkom HNK na prilici. Naglasio bih da ću se prvi put okušati i u Wagnerovu "Tannhäuseru" - ističe.
Donedavno je Hrvatska bila mala zemlja dubokih laga, s više baritona i basova, no odnedavno imamo tenora, izgleda dovoljno, a basova fali. Nežić objašnjava zašto u današnjem opernom svijetu postoji velik broj basova kojima je domet otprilike - pjevanje po kućama.
- U svijetu nedostaje basova, posebice tzv. verdijanskih basova, koji njeguju lijepu liniju pjevanja, oblo, mekše pjevanje, a pritom zadržavaju snagu, prodornost, pa i "muževnost" glasa. Postići potonje izuzetno je teško. Danas se možda nema toliko vremena čekati, nego se mlađe basove baca u vatru jer imaju npr. razvijen donji registar i lijepu boju, a ne čeka se i ne dozira razvoj gornjeg registra. No glas mora imati vrijeme da sazre. Rade se i krive klasifikacije, s obzirom na to da se zbog potreba tržišta velik broj nerazvijenih baritona u gornjem registru svrstava u basove zbog tamnije boje. Isti ti mogu otpjevati poznatije basovske arije, koje nemaju dubine, samo u sobama ili manjim dvoranama. U praksi, ali i čitajući knjige poznatih pedagoga i pjevača, znao sam naići na podatak da od deset bas-baritona njih devet zapravo to nisu te isti na najvećim pozornicama i u najvećim basovskim ulogama zbog mnogobrojnih faktora nažalost ne mogu postići svoj umjetnički potencijal. Na taj način dramaturške i glasovne potrebe samih opernih likova pate, a publika zaboravlja kako bi te uloge zapravo trebale zvučati.
Ima jedna anegdota Zinke Kunc Milanov koja kaže: "Dušo, ako ti je ‘Tosca‘ lagana, onda nije za tebe ili nešto ne radiš dobro" - govori Toni Nežić koji od akademske godine 2024./2025. djeluje kao docent glavnog predmeta Pjevanje na Muzičkoj akademiji u Puli, svojem rodnom gradu.
Naveo je neke od svojih omiljenih basovskih arija.
- Imam arije za koje sam vezan zato što su sa mnom prošle velik broj audicija i koncerata, poput arije Fiesca iz "Simona Boccanegre", a svakako bih volio pjevati kralja Filipa iz "Don Carla", Zaccariju iz "Nabucca"... Što se tiče legendi o basovskom životu i raskalašenom življenju, ja sam dosta uredan i smatram da nema nekih velikih razlika između vrsta glasova u načinu života, ako djelujete na visokom nivou. Pjevanje u velikim teatrima zahtjeva određene žrtve u smislu dovoljnog broja sati sna, izbjegavanja životnih poroka u kontinuitetu (alkohol, cigarete) i slično. Pretpostavljam da postoje iznimke, ali rijetke su - zaključuje.
Komentari
0