ZOOM PREMIJERA

Iza kulisa s Anđelom Ramljak: ‘Imala sam otpor prema online kazalištu, a ispalo je genijalno!‘

Bili smo pioniri u ovom načinu rada, otkrivali smo nove metode stvaranja unutar prozorčića na ekranu, kaže o ‘Enter Full Screenu‘
Anđela Ramljak
 Boris Kovacev/CROPIX

U okviru projekta "Europski ansambl", nedavno smo iz Teatra Nowy u Varšavi mogli pogledati online premijeru predstave "Enter Full Screen" u režiji Wojteka Ziemilskog. Riječ je o petoj po redu premijeri u koprodukciji Schauspiela Stuttgart, Zagrebačkog kazališta mladih i Teatra Nowy iz Varšave.

Osim novih načina online kazališne suradnje, ova predstava svojim produkcijskim postavkama istražuje i virtualni prostor kao novi prostor kazališnog procesa te izraza, reagirajući izravno na izazove vremena, što svako suvremeno kazalište neizostavno čini. "Europski ansambl" zamišljen je kao platforma za propitivanje europskog identiteta u trenutku kad se društvena klima rapidno mijenja. Formiraju ga glumci triju navedenih ansambala, a umjetnički voditelj projekta je Oliver Frljić

Nekad davno, u vrijeme Zoom sastanaka, selfija i Snapchata, postojala je zemlja koja je imala "zone bez queer ideologije", zone bez queer ljudi. Zemlja je bila dio EU. Zone su svakodnevno bile pune čudnih bića. Otišli smo tamo. Ostalo je povijest.

Ujedinjujući umjetnike i druge kazališne profesionalce iz različitih kulturnih središta Europe, u ovoj predstavi sudjeluje šest glumaca iz tri kazališta. Vođeni redateljem Wojtekom Ziemilskim i autorskim timom, susreću se na izvedbi u virtualnom prostoru platforme Zoom, razmjenjujući ideje i istražujući mogućnosti izvedbe u virtualnoj stvarnosti.

Naša glumica Anđela Ramljak (34), koja u predstavi "Enter Full Screen" uz kolegu iz ZKM-a Adriana Pezdirca igra i s Tenzinom Kolschem, Claudijom Korneev, Ewelinom Pankowskom te Janom Sobolewskim, otkrila nam je kako joj je bilo raditi na ovom jedinstvenom online projektu.

- 'Enter Full Screen' je nastao više iz nužde, nego iz slobodnog izbora. Korona je zatvorila mnoga vrata, a oni koji su se usudili, otvarali su nova. Neka su nudila više mogućnosti za stvaranje, neka manje. Online izvedbe uživo postojale su i prije pandemije. One su neminovnost u današnjem načinu življenja i razvoju tehnologije. Korona je to još samo dodatno potaknula, jer u nedostatku i limitaciji onog starog i dobro poznatog, to je postao najfunkcionalniji medij za komuniciranje s publikom.

image
Anđela Ramljak
Boris Kovacev/CROPIX

Postoji strah i otpor prema svemu novome, pa tako i prema Zoomu te ostalim platformama. I bojazan da će sve to uništiti kazalište koje ionako premali broj stanovništva uživa. Ja sam imala taj otpor. Došla sam na prvu probu, zapravo nisam došla, nego sam se ulogirala, sa stavom da Zoom nije i nikad neće biti kazalište. I neće niti treba biti. Naravno, već na prvoj probi bilo je jasno: redatelj i autorski tim to niti ne pokušavaju. To bi bilo glupo, bespotrebno i nemoguće.

Bili smo pioniri u ovom načinu rada, otkrivali smo nove metode glume i stvaranja unutar prozorčića na ekranu. Kako šestero ljudi u šest prozorčića na šest različitih mjesta u Europi može biti skupa. Ta bipolarnost da smo zajedno, a zapravo nismo, ne možeš govoriti u isti glas, tehničke poteškoće prijete na svakom koraku, i da se tehnologija i mi međusobno izjedamo... U tim je trenucima potreba za fizičkim prisustvom golema. Zato je odlazak u Varšavu na sedam dana bio presudan. Nakon prvih šokova što si vidimo noge, jer na ekranu si uvijek vidljiv do pasa, napokon smo se povezali. Ne samo fizički, nego kao ansambl. 

Nakon toga rad iz vlastitog stana bio je puno lakši. Prednost ovakvih projekata je mogućnost gledanja izvedbe uživo iz udobnosti svojeg doma, bez maske, bez bojazni da ćeš se zaraziti, a ono što je najuzbudljivije od svega, gledaju te ljudi iz cijelog svijeta! To je  genijalno! I predivno je iskustvo svaku večer nakon predstave imati priliku razgovarati s publikom iz Švedske, Poljske, Engleske, Danske, Njemačke, Irana, Argentine… Povratne informacije bile su fenomenalne, publika je otvoreno dijelila svoje utiske o predstavi te postavljala pitanja o načinu rada i našem iskustvu tokom procesa.

Nakon četiri mjeseca rada na ovom projektu, s prekidima i pauzama, mogu reći da je bilo vrlo zanimljivo probati nešto novo, baciti se u nepoznato, istraživati novu vrstu kreativnosti, stvarati neku monstruoznu vrstu koncentracije od koje ponekad boli glava, biti u suigri s tehnologijom i svime što ona nudi... Čudan je osjećaj bio i nakon premijere, stisneš crvenu tipku 'leave meeting' i ostaneš sam u svom stanu, u tišini. Nema grljenja na hodniku, čestitanja, uzbuđenih glasova, ruža u rukama, nema ničega, samo ti i već poklopljeni laptop. To je ono najvrijednije što nas je ova korona naučila, fizička distanca ne udaljava nas jedne od drugih, nismo sami, tu smo jedni za druge. Nakon premijere, prijatelji su mi banuli na vrata s buketom cvijeća i pjenušcem. Bog im dao sreće i zdravlja, beskrajno su me razveselili!

I ne, sve to nije izbacilo potrebu za kazalištem, dapače, samo ga još više cijenim, želja za njim još je veća i potvrdilo mi je još jednom koliko je moćna kazališna atmosfera, taj miris, socijalni moment, ritual, dodir - prepričava nam Anđela svoje dojmove.

Ističe i kako joj je najveći izazov u radu na "Enter Full Screenu" bio tehničke naravi.

- Kompjuter je postao instrument rada, to više nije samo naše tijelo, glas, pokret. Trebalo je savladati kako i na koje načine ga možemo upotrijebiti kako bismo najbolje prenijeli ono što želimo reći. Bilo je tu puno nepoznanica i dilema, kako se osloniti na spravu koja mi može u svakom trenutku okrenuti leđa... Što ako se zamrzne ekran, sruši sistem, ostanem bez interneta... To neimanje kontrole, pomisao da moj alat za rad nije u mojoj moći i samim time nemam mogućnost improvizacije kao u kazalištu kad zaboraviš tekst, nedostaje rekvizit, pukne kostim, ako padneš… Iako je u tom smislu sve dobro prošlo, uvijek negdje u primozgu imaš taj 'što ako' - kaže glumica, koja društvene mreže inače koristi kad i kako želi, ovisno o raspoloženju.

- Nekad intenzivnije, nekad manje. To je mjesto na kojem mogu saznati zanimljive informacije, a mogu naći i inspiraciju. Nekad mi se socijalne mreže čine kao velika laž, jer svi se trude izgledati i prikazati savršenima, dok stvaran život mimo toga izgleda potpuno drugačije.

S obzirom na to da je naša glumica na "Enter Full Screenu" surađivala s kolegama iz Njemačke i Poljske, zanima nas kako oni doživljavaju ovu pandemiju i rad u "novo normalnim" okolnostima.

- Iskustva su različita, ona ovise o restrikcijama i internim politikama pojedine države, a prije svega ovise o individualnim shvaćanjima svakog od nas. Nekoliko članova ekipe dio su rizične skupine pa je samim time i njihovo poimanje i iskustvo drugačije. Čini mi se da je nekadašnji strah zamijenjen stavom 'ajmo više, do kad će ovo, dosta nam je'. U Varšavi sam bila na predstavi u Nowy Teatru koji je bio pun u pandemijskom kapacitetu, dok se u Pragu, gdje živi dramaturginja našeg projekta, kazališta zatvaraju. Iskustva su uistinu drugačija u različitim državama.

Pitamo Anđelu i kako vidi budućnost kazališta te kulture općenito, s obzirom da se pandemiji baš i ne nazire kraj.

- Ne mislim da nam se crno piše. Ljudska je potreba družiti se, saznavati, gledati, slušati. Biti sam doma ima svoj rok trajanja. 

Primjerice, na dan naše premijere, ZKM je na svom repertoaru imao tri predstave. U 17h bila je predstava 'Time' koja se odvija na ulicama grada Zagreba, u 18 je bila naša online premijera 'Enter Full Screen' i u 20 je bila predstava 'Cement' baš u kazalištu. Ponosna sam na taj izbor koji je ZKM ponudio, pogotovo u ovim okolnostima - zaključuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. listopad 2020 16:29