Festival svjetskog kazališta otvorila je ove godine "Lacrima", izvanredna predstava Francuskog nacionalnog kazališta iz Strasbourga u režiji još relativno mlade a vrlo iskusne redateljice Caroline Guiele Nguyen (r. 1981.). Francuska kuća visoke mode, sa svojim kooperantima, u Francuskoj i Indiji, prihvaća zadatak da izradi vjenčanicu za englesku princezu. Priča je izmišljena, a sve drugo, da tako kažem, nije. Pitanje glasi: je li ovaj trosatni rad uopće kazališna predstava ili prošireni performans?
Naime, haljina, čiji se dijelovi tobože završavaju pred nama, jest zbilja rad visoke mode, kreirao ju je Benjamin Moreau te su je brojni obrtnici zbilja izradili. Pripreme za predstavu trajale su osam mjeseci, iza nje stoji više od devet tisuća sati takvog obrtničkog i drugog rada te je prikazano ujedno i življeno. Nadalje, gledamo kombinaciju kazališnog i filmskog, budući da brojne glumce često vidimo samo na ekranima, uživo ih snimaju. Možda bismo cijelu priredbu mogli nazvati scenskim događajem. Prelazi dakle ne preko granice žanra, nego preko granice kazališta.
Premda je scena zamišljena unutar, rekao bih, barokne kutije, izgleda kao razgranat filmski set, kompletno ozvučen, gdje se istodobno događa više radnji koje potom gledatelj "montira" u vlastitoj glavi. Scena, dramatično bijela, aseptična, a s mnogo elementa, koji se nude za različite radnje u isto dakle vrijeme, rad Alice Duchange, zapravo je vrlo realistična a sama radnja u njoj začudno se konstituira isto tako realistično. Dramaturgija pak najviše ovisi o sinergiji s emocijama koje stvara izvanredna glazbena kulisa Jeana-Baptistea Cogneta, Teddyja Galuiat-Pitoisa i Antoine Richard. Glazbeni motivi, često samo nekoliko snažno orkestriranih akorda, najavljuju lomove i katkad iznenada bude emocije kao, rekao bih, naknadne spoznaje u svijesti likova koji su gotovo odreda zarobljenici vlastitih profesija, a inače posve obični ljudi, opterećeni psihičkim problemima i narušenom zdravljem. Svi ti majstori gotovo odreda boluju od profesionalnih bolesti, čipkaricama jest u Francuskoj još praktički nedavno, prijetila sljepoća prije 35. godine, i smrt od apneje, a indijski prišivači bisera isto završavaju slijepi.
Izrada haljine nevjerojatan je stres, zahtijeva veliku brzinu, a postupak je nevjerojatno spor, kreator, na rubu neuspjeha, u akutnoj psihoze, a svađe među majstorima sve ozbiljnije. Usto i njihov privatni život škripi. To je dakle radnja, koja sama po sebi ne donosi katarzu, nego budi svijest o dubljoj okrutnosti osobito naše zapadne civilizacije.
Uspjeh je festivalski što je doveo ovu produkciju tek nešto više od godinu dana nakon što je praizvedena u Beču, a osim na francuskom, u nekim situacijama igra se i na tvrdom engleskom, na tamilskom a koristi se i francuski znakovni jezik za ljude oštećena sluha. Dugo nisam, u francuskom i britanskom tisku, čitao ovoliko pozitivne kritike. Jedini je prigovor trajanje, ni nama u Hrvatskoj svakako je privlačna ta ekspresivna i realistična gluma kakvoj smo svjedočili. Ona je istodobno i filmska i kazališna. To otuđenje od neposrednosti kazališnog čina, a i to što je posrijedi performans, čiji je dakle začudnom. Osobito impresionira Rajarajeswari Parisot u ulozi Nanii, šefice proizvodnje u modnoj kući, čijim pokušajem samoubojstva, započinje radnja. Izvrstan je Vasanth Selvam kao njezin podređeni, psihotični suprug. Još osam glumaca igra više uloga. Zaključak: dojmljiva predstava/performans i uspio eksperiment.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....