Fitzgeraldova priča o bogatašu koji postaje žrtvom vlastite ljubavi i vjerovanja, smještena u vrijeme između dva svjetska rata, u doba jazza i hedonizma, društvene dekadencije temeljene dijelom i na nekom unutarnjem strahu i tjeskobi, u baletnoj se izvedbi postavlja na Splitskom ljetu.
"Prvi put radim u Splitu kao koreograf. Ansambl je sasvim internacionalan. ‘Veliki Gatsby‘ je velika tema koja obiluje fenomenalnom glazbom i estetikom dvadesetih godina i art décoa. Čuvene Gatsbyjeve zabave i slomljeni američki san, ono je što ćemo na kraju vidjeti u plesnoj predstavi. Koreografija je na temeljima klasike s nadgradnjom modernog", govori Leo Mujić.
Originalno je, prvi put u koreografskoj karijeri, "Velikog Gatsbyja" radio za Slovensko narodno gledališče u Ljubljani.
"Najvažnije je pri biranju naslova napraviti spoj između kadrovske politike (splitskog baletnog ansambla) i repertoarne politike, a mislim da taj naslov jako dobro pristaje, ansamblu, podneblju i zatvaranju ljetnog festivala, jer se i originalna priča dogodila jednog vrućeg ljeta, u samo sedam dana.
Uvijek se vodim pitanjem zašto je neko djelo postalo klasik i održalo se do danas. ‘Veliki Gatsby‘ fenomenalan je roman koji privlači ljude zbog zabava, estetike art decoa, da bi na kraju sve završilo u tragediji ili rušenju američkog sna. Fitzgeraldov ‘Gatsby‘ je postavljan, ali ne puno po Europi; Ljubljana je imala drugo uprizorenje, nakon engleskog Northern Balleta. ‘Gatsbyja‘, logično, češće postavljaju u Americi, ali i u Hong Kongu i na drugim bivšekolonijalnim adresama."
Koliko ta priča o lakoći življenja i bijegu pred životom i propašću što slijedi, hedonizmu u zagrljaju dekadencije, korespondira sa sadašnjošću, pa i američkom?
"Svako uspješno djelo govori i o nekom vremenu. Uzmimo naše ‘Gospodu Glembajeve‘. Taj roman je izuzetno uspješan zato što opisuje repliku mikrosvijeta iz makrosvijeta, raspad jedne familije u okvirima slike raspada nekog carstva.
Dvadesete godine u Americi, naročito u New Yorku, bile su godine kad je taj dio bio centar svijeta. Dok je Europa grcala između dva rata, u dugovima i jadu, buđenju nekog nacionalnog, a vrlo opasnog koncepta, Amerika je profitirala. I postala ono što je danas. To je doba kad se moda i estetika mijenjaju, glazba i industrijski razvoj ubrzali su se, razlika između bogatih i siromašnih postala je ogromna. Mnogi su se obogatili, povezujući se s mafijom, koristeći činjenicu prohibicije alkohola, odnosno krijumčarenjem zabranjenih različitih supstanci.
Istina je također da je ‘Gatsby‘ divan komad, i romantičan i tužan, i dekadentan i istinit. Fitzgerald je i sam birao taj svoj ‘Gatsby život‘, on ga je napisao iz pozicije pisca, Nicka Carrawaya. I još nešto: kad govorimo o nekom vremenu, ne možemo govoriti jednolinijski, i loša i dobra vremena imaju nuspojave, dobre ili loše."
Sva glazba koju koristi u baletnoj predstavi američkih je kompozitora, vrlo živa, dinamična.
"Riječ je o izboru iz djela velikih američkih skladatelja kao što su Philip Glass, Leonard Bernstein, George Gershwin, Louis Prima, Samuel Barber, Glenn Miller i George Whitefield Chadwick."
Leo Mujić poznat je kao koreograf koji se hvata u koštac s velikim književnim djelima. Radio je svjetsku praizvedbu "Ponosa i predrasuda" Jane Austen, Krležine drame "Gospoda Glembajevi", Tolstojevu "Anu Karenjinu"…
Pokret je u baletu sredstvo naracije. Kako kroz pokret dati naraciju priči jasne narativne linije?
"Svjestan sam moći medija kojim se bavim, ali i njegovih nedostataka. U adaptacijama književnih klasika u baletnu koreografiju bitno mi je pokušati ispričati priču bez nekog mog komentara. Pokušavam ‘Gatsbyja‘ komunicirati u njegovoj linearnoj naraciji, koliko je to moguće, kolikogod ta limitiranost pokreta, kao umjetnosti bez riječi, dozvoljava. A, mislim da to jest moguće. Imam povjerenje u umjetnike koji će iznijeti ‘Gatsbyja‘, a to su Aubin Le Marchand, Ivan Boiko, Aaron Kok, Hazuki Tanase, Eva Karpilovska i Irina Čaban Bilandžić. Scenograf je Stefano Katunar, kostimograf Manuela Paladin Šabanović, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek, a dramaturg je Balint Rausch."
U hrvatskom baletu sve je manje domaćeg kadra...
"To je pitanje za Ministarstvo prosvjete, za baletne škole. Ne mislim da je uloga nacionalnih ansambala - koji poreznim obveznicima prije svega trebaju dati najbolji mogući umjetnički proizvod - da održavaju privid uspješnosti hrvatskih škola. Te škole, kao i njihovi učenici, uglavnom nisu na dovoljno visokoj razni da bi ljudi nakon njihova završetka bili zapošljivi koliko i oni plesači koji su završili jednaki stupanj baletnog obrazovanja u Zürichu, Münchenu, itd.
Ja vam zapravo vjerujem u internacionalizaciju hrvatskog baleta. U Splitu plešu ljudi iz najrazvijenijih država, ovdje u baletu imate ljude iz Danske, Francuske, Norveške Švedske, Japana... Pa, ako netko dođe iz tih zemalja ovamo raditi u baletu, to znači da je kod nas dovoljno dobro, da se u Hrvatskoj umjetnost stvara na nekoj razini, bez obzira na to što je deficit domaćih plesača u papučicama.
Puno je u Hrvatskoj plesača kojima smo mi dali prvi ugovor, to su ljudi koji imaju osamnaest, devetnaest godina. Prednost je baletne profesije to da ne poznaje jezičnu barijeru, da možete plesati svugdje.
Njemačka ima osamdeset milijuna stanovnika, a u štutgartskom baletu, jednom od najmoćnijih, ne znam kad je zadnji put Nijemac bio ravnatelj, možda prije nekih četrdesetak godina. I tamo, u baletnoj školi, ni ravnatelj, niti jedan profesor te iste baletne škole nisu Nijemci, i možda je svaki deseti učenik Nijemac…"
Mujić je u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, ima tome neko vrijeme, napravio svjetsku praizvedbu "Ponosa i predrasuda", koja je ovo ljeto uspješno preadaptirana za izvedbu na otvorenom na Dubrovačkim ljetnim igrama.
"Bilo mi je tada bitno da u sljedećem komadu koji radim u HNK Zagreb nitko ne umre", uz smijeh je završio razgovor uoči premijere na Sustipanu.
