Neverbalna priča o usamljenosti, o kućnom prostoru, predstava koja usamljenošću ne straši, već govori o nježnosti prema tom osjećaju, pokazuje imaginaciju koja se potencijalno iz nje rađa, neke su od tema kojima se bavi "I Je i Nije", redateljice i koreografkinje Ksenije Zec koja će u petak, 13. siječnja, biti premijerno izvedena u Studiju Exit.
"Predstava govori o dvoje ljudi i njihovom doživljaju prostora stanovanja. Oni nisu par. Oni u prostoru žive kao samci koji su u neka različita vremena živjeli u istom stanu. Provode vrijeme u stvarnoj ili ishitrenoj sigurnosti vlastitog doma s otiscima i tragovima onog drugog. Njihov susret je moguće stvaran, a moguće zamišljen. Predmeti i prostor dijele i posvajaju na način koji ne ugrožava onog drugog", govori Ksenija Zec.
Predstava nastaje kao zajednički projekt umjetničke organizacije de facto i Teatra Exit. Što znači naslov "I Je i Nije", čega ovdje jest i čega u predstavi nije? I zašto su "Je" i "Nije" pisani velikim slovom?
"Predstava tematizira pripadnost domu i vezanost uz sigurnost stanovanja. Istovremeno istražuje subjektivni doživljaj usamljenosti koji potiče kreativnost u obliku infantilne mašte i koji pomaže osvijestiti vlastitu nesigurnost te spoznati svoje stvarne emocionalne potrebe. ‘I Je i Nije‘ odnosi se na niz istovremenosti različitih situacija, susreta, očekivanja i namjera. U predstavi izvođači Jelena Miholjević i Livio Badurina stvaraju suptilnu mrežu privida koji iskrivljuju i mijenjaju osobno viđenje stvarnosti u kojoj se čini da stvari odvijaju nekom svojom logikom, mimo nas. Govorimo o poznatom osjećaju kad nam realnost pokazuje da nešto JE, a nama se čini da NIJE i obratno. Velika i mala slova u naslovu predstave nemaju nikakvo posebno značenje već se tiču grafičkog oblikovanja popratnih vizualnih materijala", objašnjava autorica Ksenija Zec.
Jelena Miholjević pri kraju rada na "I Je i Nije" kaže: "Radi se o predstavi koju je dosta teško objasniti jer se tu susreće i poetsko i vrlo intimno i na neki način vrlo zabavno. Zapravo su tu i naši životi koji su na sceni preneseni u živote nekih imaginarnih lica. Vrlo je malo teksta. Počeli smo od tehnike klaunerije, doslovce krenuli s vježbama koje Ksenija radi sa svojim studentima. Potom smo po nekom svom osjećaju kreirali cijeli jedan svijet dvoje ljudi za koje se možemo pitati žive li zajedno ili žive u različito vrijeme u istom prostoru ili samo čeznu jedan za drugim.
Rad na ovoj predstavi nije kretao od tekstualnog predloška. Tekst koji u predstavi govorimo je naš, izašao iz improvizacije. Radi se o bivanju u tom prostoru samoće. Likovi koje igramo Livio i ja, mi smo žena i muškarac koji su na neki način klaunovi. Naravno, klaunovi bez nosa, klaunovi bez izvanjskog obilježja."
Zašto klaunovi? "Zato što sve stvari koje inače kao odrasli ljudi skrivamo, a to je koliko nam je teško ili lijepo biti samima, koliko nam je teško ili lijepo doći u kontakt s nekim drugim živim bićem, čega se bojimo, što nas brine, kako nam je kad smo sami u svoja četiri zida, kako je to biti zaljubljen, što je u tome lijepo, što je u tome strašno - to su sve neke od tema predstave, njima se ovdje bavimo.
Likovi ove predstave smo i mi privatno, ali apsolutno pomaknuti u prostor imaginarnog.
Lice koje igram je jedna malo oštra, ali ujedno i nježna osoba koja jako puno sanjari. Ta osoba stalno čeka nekoga da dođe po nju, da izađe u neku divlju zagrebačku večer, a kući je u nekom prostoru melankolije, puno plete, gleda slike, puno gleda kroz prozor i vrlo je duhovita.
Tako je ispala ta klaunica koju igram.
Livio je, imam osjećaj, još slojevitiji. Oduševljava me način na koji Livio radi, iznimna je osoba i izniman glumac. U tih sat vremena koliko smo na sceni događa se puno nijansi u ljudskim odnosima. Plešemo, jedemo, pokušavamo razgovarati.
Sve smo to razložili na neke tišine i neke trenutke između ljudi koji su neizgovorljivi ili koje je vrlo teško opisati.
Možda se najbolje opisuju u poeziji i u nekim art filmovima.
Tako osjećam atmosferu ove predstave."
Dodaje da je projekt "filigranski rad Ksenije Zec. Nemam tremu pred premijeru, jer imam osjećaj da nam treba topline i da nam treba puno uvida u našu intimu. Imam osjećaj da će ova predstava, koja kao da je bila iscjeljujući proces, da će tako djelovati i na publiku. Baš me zanima hoću li biti u pravu."
Dramaturgiju je napravio Saša Božić, scenografiju Igor Ruf, a kostime Ana Mikulić. Autor glazbe je Damir Šimunović, oblikovatelj svjetla Tomislav Maglečić, videosadržaj potpisuje Josip Visković, producentica je Ida Klemenčić.
Riječ je o neverbalnoj predstavi iz područja klaunerije. Zašto su se odlučili za tu tehniku?
"Kazalište je odavno prisvojilo klauneriju u radu na glumačkim tehnikama, kroz redateljske postupke i dramske tekstove koji sugeriraju suvremeni pristup klaunu. Povijest kazališta 20. stoljeća bilježi uvođenje elemenata i znakovlja klaunerije i cirkusa općenito, baš u vrijeme velikih svjetskih kriza, dok se u vrijeme društvenog blagostanja kazalište odricalo bilo kakvog upliva cirkuskih elemenata i okretalo konceptualnom promišljanju. Ova tehnika uz duhovitu i zabavnu komponentu omogućuje vrlo slojevite i duboke uvide u stvarnost koju živimo. Kao regresivna tehnika, klaunerija nas upućuje da svijet gledamo očima djeteta i tako ublažava i čini podnošljivom našu spoznaju frustrirajućih i često okrutnih odnosa s kojima se svakodnevno suočavamo. Biti klaun podrazumijeva komunikaciju sa sobom i drugima kao i uzajamni odnos između onoga što svijet nudi klaunu i onoga što je posuđeno iz mašte. Moramo razlikovati cirkusku klauneriju koja podrazumijeva i spektakularnu tjelesnu vještinu od klaunerije koja kazalište čini iskrenijim mjestom", objašnjava Ksenija Zec.
Nedavno sam nakon njezine predstave "Zagrljaji" slušala desetine pitanja od publike koju se predstava snažno dojmila, ali i zbunila. Na upit da dijelu publike nenaviklom na neverbalne predstave, a koje ipak privuče tema, ponudi "uputstvo" kako gledati predstavu, za čime tragati, na što obratiti pažnju, autorica kaže: "Rekla bih da neverbalne predstave omogućuju gledateljima puno direktnije sudjelovanje u predstavi od klasičnog teatra, jer postoji prostor neopterećen informacijama u kojem gledatelj istovremeno promatra predstavu i vodi dijalog sa samim sobom. Promatranje i razumijevanje prizora na sceni potiče emocionalnu i misaonu razinu usvajanja sadržaja kao i mogućnost asocijativnog povezivanja i prepoznavanja vlastitog iskustva. Nezahvalno je davati preporuke za gledanje neverbalnih predstava, ali ako baš moram, onda bih rekla – gledajte, upijajte i dopustite da vam se dogodi."
Govori o osjećaju usamljenosti, tom virusu modernog doba. Jesmo li danas doista usamljeniji ili više pričamo o tome pa se čini da je usamljenih više?
"Mislim da se osjećaj usamljenosti događa pod utjecajem neizbježnih unutrašnjih i vanjskih promjena. Svaka promjena donosi i gubitak nečeg što ne želimo promijeniti. Želimo konzervirati svoj život u sigurnoj zoni i spremni smo na male svakodnevne promjene, ali one velike nas mogu stjerati u prostore subjektivne usamljenosti. Oduvijek su pandemije, ekonomske krize, smrti, rastave, migracije, elementarne nepogode, ratovi trigerirali nesigurnost, povlačenje i osamljivanje, samo što se danas o tome brže i lakše komunicira. Ono što je specifično suvremenom društvu i što nije izbezumljivalo starije generacije su svakako nekontrolirani razvoj tehnologije i klimatske promjene. No, da se vratim na predstavu. Ona ne govori o užasu usamljenosti, već o nježnosti prema tom osjećaju i prilici da usamljenost pretvoriš u duhovitu igru", kaže Ksenija Zec.