U Kazališnom klubu Dramskog kazališta Gavella održana je ove subote prva javna izvedba monodramske predstave “Jelinek vs. Jelinek”, nastale na osnovu ispita kojim je, pod mentorstvom profesorica Suzane Nikolić i Mirele Brekalo, glumica Mada Peršić magistrirala scenski govor na zagrebačkoj Akademiji za dramsku umjetnost.
Ideju i dramaturšku razradu teksta supotpisuju Tomislav Čadež i Mada Peršić koja je zaposjela i sva ostala radna mjesta u predstavi (režija, pokret, izbor glazbe, scenografija), pokazavši kako self-made kazalište ponekad može biti itekako razložno i učinkovito.
Sat vremena ove neobične predstave protječe, naime, u eksplozivnoj mješavini stand up komedije, dramskih interregnuma, ekstatičnog plesa i vješto vođene komunikacije s publikom, pri čemu se pred nama otjelovljuju tri vrste odgovora na društvene stereotipe kojima se u proteklih stotinjak i kusur godina određivala “ekonomija spolova” te mjesto žene u svijetu čije se temeljne mjerne jedinice češće iskazuje u visini pologa negoli u kategorijama emocionalnog i etičkog.
Dva puta
Predstava započinje fragmentom monologa Ibsenove Nore u kojem ta svojedobno sablažnjiva dramska heroina, u ime naglo probuđene samosvijesti, ustaje protiv licemjerja građanskog društva i institucije braka, a nastavlja se stalnim kontrapunktiranjem replika njezine suvremene inačice što ju je austrijska književnica Elfriede Jelinek domaštala u drami “Što se dogodilo nakon što je Nora napustila svog muža” te fragmenata iz kolumni hrvatske modne dizajnerice i spisateljice Žuži Jelinek, objavljivanih u časopisu Glorija.
U ovom tekstualnom odabiru dvije gospođe Jelinek iz naslova predstave doista trasiraju dva moguća i oprečna puta kojima je Nora mogla proživjeti svoj postibsenovski vijek. Prva, ona Elfriedina, zaplela se u novi, prividno liberalniji, no jednako licemjerni i ograničavajući sustav ovisnosti o “muškom svijetu”, a druga, ona tobožnja Žužina Nora, ostvaruje se kao posve pragmatična žena koja pristaje na pravila igre kako bi njima manipulirala i tek tako doživjela katarzu potpune emancipacije.
Naboj glume
Zvuči možda komplicirano, no u Madinoj izvedbi sve je vrlo jasno, čisto i nadasve zabavno. Njezina Nora dramski je ozbiljno impostirana, no opet dovoljno pomaknuta da može sebi priuštiti jedan divlji, mahniti ples koji uz pljesak publike priziva sjećanje na onu famoznu, sudbinski važnu tarantelu Ibsenove Nore, dok je njezina Žuži lik žovijalan i neposredan, koji svoja iskustva na duhovit način pretvara u naputke za sretniji ljubavni (i svaki drugi) život.
Mada Peršić ne ustručava se, pri tome, kretnjama i načinom govora imitirati Žuži Jelinek i na tom skliskom terenu kreće se začuđujuće stabilno i vješto, s puno šarma i primjesa grotesknog, potirući gardom vrsne stand up komičarke opasnost od ulaska u zonu karikaturalnog.
Prelasci iz jednog lika u drugi napravljeni su vrlo jednostavno, no dovoljno jasno i transparentno, a kako su dionice ispisane rukom Žuži Jelinek količinski znatno prisutnije te po vrsti iskaza puno neposrednije i adresiranije, tako je i stil izvedbe presudnije određen tim segmentom predstave. Na radost publike, dodao bih, na koju se vrlo brzo prenosi izniman energetski naboj glume i koja svojim reakcijama i upadicama predstavi “Jelinek vs. Jelinek” gotovo oduzima status monodramske izvedbe.