PREMIJERA

"Kad svijeće dogore", predstava po romanu mađarskog pisaca Sándora Máraija u zagrebačkom HNK

Goran Grgić, Zrinka Cvitešić i Siniša Popović
Dvojica prijatelja nalaze se poslije trideset godina i verbalnim se dvobojem suočavaju s dugo prešućivanom tajnom njihovog odnosa

Branko Ivanda u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu postavlja „Kad svijeće dogore“, komad prema romanu Sándora Máraija i adaptaciji Christophera Hamptona. Pretpremijera je zakazana za 23., premijera za 27. ožujka. Tako se Ivanda vraća živom prostoru teatra, dramu u produkciji HNK u Zagrebu i Teatar Erato radi s troje glumaca, Henrik je Siniša Popović, Konrad Goran Grgić, a Krisztinu igraju Zrinka Cvitešić i Iva Mihalić.

Dok se bauk masovne zaraze i straha od korone širi zemaljskom kuglom Márai nas vraća u intimni svijet živih lica i kontradiktornih moralnih stavova.Dvojica prijatelja nalaze se poslije trideset godina i svojevrsnim verbalnim dvobojem suočavaju s dugo prešućivanom tajnom njihovog odnosa. Što ih je razdvojilo i što ih je ponovo spojilo u jednoj burnoj noći, da bi se ponovno rastali, ali ovaj put zauvijek? Je li to duh mrtve žene koja se pojavljuje prelazeći u njihovu osobnu realnost? Koja je uloga glazbe u njihovim životima, poglavito Chopina?

Dvojica ostarjelih muškaraca i tri žene isprepliću svoje živote, miješaju prošlost sa sadašnjošću dajući priči okvir napetoga suspensa. Evocirajući prošlost, skidajući sloj po sloj s tajanstvenoga događaja koji je turbulentno promijenio njihove živote, prenose dramski sukob u sadašnjost i tražeći razrješenje plešu između osvete i pomirbe. Jedno epizodno lice će im prigovoriti: Što hoćete? Preživjeli ste. Je li zaista svrha naših života preživjeti? Na to pitanje Márai daje konkretan odgovor.

A odgovor daje i kreativni tim predstave Kad svijeće dogore. Zaveden i inspiriran, Ivanda slijedi Máraijev put prema središtu tamnih prostora naše psihe. Odriče se efekata teatra vizualnih i tjelesnih atrakcija te vodi svoje glumce do dubokih intimnih odnosa u kojima svaka riječ, ponekad šapat, traži uvjerljivost u privatnosti glumčeve osobe. Nazovimo to shvaćanjem Máraijeva de profundisa ili pokušajem povratka uvjerljivosti kazališne riječi.

Ako je smrt zadana i neizbježna, onda pitanja odnosa muškarca i žene, prijateljstva i izdajstva, moralnost ubojstva u namjeri postaju dominantna i kao kulminacija: Što je smisao ljudskog života, preživjeti ili doživjeti? Máraieva dramatična introspekcija budi kreativnu strast i neodoljivu potrebu da se dramska lica oplode životnom uvjerljivošću, a publici udahne jedinstveni emotivni doživljaj. Márai preskače banalnosti i piše o suštini.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 01:41