PAZI NA PRAZNINU

Kako je mladi glumac Roman Nikolić razvio prepoznatljiv redateljski rukopis

”Pazi na prazninu”, predstava dubrovačkog glumca Romana Nikolića, počiva na scenskoj improvizaciji.
 HNk Varaždin
Na pozornici varaždinskog HNK, na distopijskoj postaji podzemne željeznice, pratimo odličnu međuigru petero bezimenih likova

Prošli ponedjeljak dogodilo se u rubrici isto: predstavu koju sam planirao prikazati u velikome tekstu, kao veću produkciju, prikazat ću u manjemu, a manju u većemu, i opet je ta "manja" što je postala "veća" produkcija varaždinskog HNK.
Mladi dubrovački glumac Romano Nikolić kreirao je dosad više predstava, malih nezavisnih produkcija, do kojih nisam stigao, a očito nije gubio vrijeme i očito je razvio prepoznatljivu poetiku i prepoznatljiv redateljski postupak. Oduševio me ovaj njegov, kako se navodi u kazališnoj knjižici, "autorski projekt" "Pazi na prazninu" prije svega zato što samo naoko počiva na scenskoj improvizaciji.

Naime, radnja nije posljedica, često i nijeme, improvizacije te iza njezina obličja, kojim se opire pukoj mimezi, stoji promišljena dekonstrukcija, a ne slučaj, bijeg u nered i neodređenost kao posljedica kreativne sljepoće. Radnja je dakle, sa stanovišta fabule, apstraktna, neuhvatljiva, no sredstva kojom se prikazuje nisu ikonoklastična. Štoviše, sveukupnost glazbe, svjetla, scene i glume navode gledatelja da upravo u tim "ozvučenim slikama" pronalaze priču, logiku scenskoga zbivanja.

image
Radnja je dakle, sa stanovišta fabule, apstraktna, neuhvatljiva no predstava je itekako zanimljiva.
HNK Varaždin

Dramaturgiju jest radila Olja Lozica, iskusna u tom poslu, u koje sam uočio karakteristiku da se prilagođuje redateljskim idejama i kad su one dobre i njezin rad postaje vrijedan. Ne uspijeva uvijek, ali ovdje jest. Izvrsna suradnja, ukratko: predstava nas uvjerava u vlastito protjecanje te nam, ako joj se prepustimo, eto barem u taj jedan sat, rekonstruira subjektivan osjećaj vremena.


Delirični likovi

Petero je dakle aktera na sceni, a povezuje ih distopijsko mjesto radnje: imaginarna postaja podzemne željeznice. Utroba dakle kakvoga neodređena zapadnjačkog velegrada guta ljude i određuje im sudbinu, a oni su pak usmjereni prema samoći i propadanju prije svega zato što se ne mogu lišiti poroka ega i straha koji ih nagoni na bijeg ili nasilje.


Za scenu, rad Zdravke Ivandije Kirigin, isprva misliš da je solidna, ne i senzacionalna. Visok bijeli zid tobože od keramičkih pločica presijeca popola pozornicu varaždinskog HNK, proscenij je uklonjen pa "provalija" udara kontru zidu i sugerira prostor ispod šina. Uza zid su četiri narančasta stolca i to je manje-više to. Međutim, s vremenom se dogodi, da taj zid oživi, da se, premda stoji u mjestu, počne kretati, ploviti i broditi, iluzija koju gradi izvanredan video Ivana Lušičića uronjen u izvanredno svjetlo Vesne Kolarec. Na koncu se otvori prostor iza zida, po vertikali, jer se pojavi jarko a ipak nenametljivo, toplo osvijetljen stražnji zid pozornice. Zdravka Ivandija Kirigin kreirala je i kostime, jednako maštovite, ali i prilagođene skrivenoj mimezi karaktera likova tako da su koliko obični, toliko i delirični. Deliričnost sa zrncem soli daje i glazba Damira Šimunovića, uz koju glazbeno tijelo predstave čini i nešto popularne elektroničke glazbe. Tišina kao pozadinski šum jest rijetka i dakle učinkovita.
 

Žena bez imena

Premda likovi nemaju imena, nisu bezlični. U ozbiljnoj ulozi prvi put sam gledao Ivu Kraljević. Inteligentna, autoironična, dominantna, čim je vidiš, odmah je zapamtiš. Igra ovdje jaku ženu, no koju kao da zapravo pogoni nezajažljiva tuga. Nosi se sa svijetom smireno, ne i mirno. Kao glumica, prirodno komunicira s partnerima na sceni. Oduševila me i zato što donosi jednu specifičnu, gotovo bih rekao alfa-mušku energiju, ali eto diskretno ženstveno. Krasi je prepoznatljiv alt, već usidren, a kad je posrijedi scenski govor, čist je, ali još mora dotjerati izgovor vokala u nekim pozicijama, i otvorenih i zatvorenih. No to su sitnice, a bitno se već dogodilo.

image
U predstavi se pojavljuje i drag queen Spazam Orgazam
HNK varaždin

Beti Lučić igra ženu bez imena koja kao da se više ne uspijeva imalo povezati sa stvarnošću te se postupno pretvara i u lik sa životinjskom glavom. Oduševila me i ona, prije svega zato što poslije predstave postaviš sebi pitanje: ta zar ona stvarno nije izgovorila ni riječ? Nemoguće. A zbilja nije. Hana Hegedušić igra ženu koja se ne može odvojiti od traume prekinute trudnoće. Cijela je u tom spazmu nepovratne traume, no ipak i pomalo radosno očekuje nekakvu promjenu nabolje. Dirljiva pozicija s koje dalje raste i postaje nam bliska.

Robert Plemić igra krajnje frustrirana malograđanina, vrijednog obiteljskog čovjeka, ali nesretnog i nezadovoljnog sobom, pritajenog fašista koji se stidi vlastite homoseksualnosti. Mladić, predstavljen kao Spazam Orgazam, igra njegovu žrtvu. Scena silovanja mračna je i uvjerljiva.A predstava zapravo nije mračna, gotovo bih mogao zaključiti da je nježna.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. ožujak 2021 21:01