Ivan Colarić jedan je od onih sretnih ljudi koji se bave poslom u kojem doista uživaju. Glumac i glazbenik rođen 22. rujna 1988. od djetinjstva pjeva i svira gitaru, a poslije i klavir i još nekoliko instrumenata. Istodobno, tu je i gluma: nakon što je magistrirao na ADU, još tijekom studija igrao je u predstavama HNK u Zagrebu, a danas je član ansambla Drame ove nacionalne kuće. Nastupao je na mnogim poetskim recitalima, u nezavisnim produkcijama... Bogato internacionalno iskustvo stekao je kao izvođač u Lisabonu s monodramom o Fernandu Pessoi koju je izvodio na portugalskom jeziku. Igrao je u SAD-u (Indianapolis, Terre Haute) te u većini bitnih europskih kazališta. Piše, komponira i igra predstave u svom rodnom gradu.
No, vratimo se na početak. Koja je zapravo prva ljubav čovjeka koji je uspješno spojio glumu i glazbu, te kada je započela gluma, a kada glazba?
- Glazba je bila bitna odrednica i nit vodilja mog života od najranijeg djetinjstva. U svom glumačkom razvoju otkrio sam kako u riječima, jeziku, spava itekakva glazba. U dobroj poeziji se to monumentalno ostvaruje. Teško je, zaista, vremenski odrediti i odvojiti te ljubavi... - kaže Zagrepčanin za kojeg mnogi govore kako je izniman glumac i velika buduća zvijezda. Što pomisli kada to čuje?
- Pomislim kako je svaki umjetnik koji posjeduje raskošan zanat i nutrinu izniman. Ako recipijenti moje izvedbe istu dožive kao nesvakidašnju i iznimnu pojavu, to je samo posljedica mog iskrenog divljenja drugim iznimnim ljudima.
Uloga Laerta
- A što se sintagme ‘buduća zvijezda‘ tiče, ona me uvijek dobro nasmije, jer mislim da je, pogotovo u današnje vrijeme, zlorabljena i preobilno korištena. Ne smatram se čovjekom kratkoročnih, potrošnih proplamsaja - govori Colarić koji je sam sebe u jednom razgovoru za novine opisao kao "stariju dušu".
- Moram priznati da se ne sjećam kada sam za sebe to izjavio pri punoj svijesti. Jedino što se iz mojih afiniteta i načina mišljenja može bjelodano vidjeti je sklonost i iznimno poštovanje prema autorima i koji su živjeli i radili dobrano prije mog datuma rođenja. S njima se svakodnevno, sretan, družim - kaže glumac kojeg su ljubitelji kazališta upamtili i po ulozi Laerta što ju je odigrao još 2019. godine u "Hamletu" na Dubrovačkim ljetnim igrama. Po čemu on pamti tu ulogu?
- Ako je pamte već četiri godine, onda su samo dvije opcije moguće: ili je bila izvrsna, ili je uloga bila toliko loša da ima dalekosežne reperkusije. Što se mene tiče, ovu ulogu pamtim po prvom predivnom iskustvu Lovrijenca, po kolegama, probama mačevanja u koje sam se zaljubio, miru vjetra na tvrđavi i po Shakespeareu - kaže glumac koji nije oduvijek znao da će biti baš glumac.
Studirao i pravo
- Kao klinac sam maštao i sanjao o svemu o čemu su i moji vršnjaci u parku i šumi sanjali, još zdravi i neokrznuti nemilosrdnim žrvnjem tehnoloških ‘dostignuća‘. O dalekim zemljama, o Kraljevima ulice, o tome kako bi bilo lijepo biti ugledan doktor, o tome kako je Zagor spasio stvar... Mnogo se zanimanja u mojoj glavi miješalo dok me scenska umjetnost nije otela, gotovo i bez moje vlastite volje. A što se drugo moglo s ovakvim idealistom? - pita nesuđeni pravnik. Jer, prije Akademije studirao je upravo Pravo. Što ga je tu privuklo?
- U polušali znam reći da su me privukla zamamna studentska prava. Pravna je znanost fenomenalna i čudesno dostignuće civilizacije koje se treba znati otkriti takvim i voljeti ga - govori glumac koji je imao prilike igrati i u teatrima u Portugalu. Kako je do toga došlo i ima li razlike između tamošnjeg i našeg načina rada?
- Do tog inozemnog rada dovela me bivša velika ljubav i moja sklonost poeziji na stranim jezicima i jezicima uopće. Poseban je to, krucijalan moment mog profesionalnog djelovanja bio. Ima li razlike između tamošnjeg i našeg načina rada? Kazalište je uvijek isto, ali se stav prema kriterijima struke, uvjeti i zajedništvo ljudi koji čine predstavu razlikuju od zemlje do zemlje. Sigurno je da su hrvatski glumci u kazališnim ansamblima kakvom pripadam egzistencijalno u mnogo boljoj poziciji - otkriva Colarić. Pitamo ga u kojim ćemo ga ulogama ove jeseni moći gledati u HNK.
Mač s dvije oštrice
- Poslovično sam nemušt, nevješt i uzaludan u sferi vlastite promocije. Reći ću da nas čeka zanimljiva sezona u kojoj će za svakog u publici biti ponešto i za svakog vrijedno, siguran sam u to. A u nekim predstavama vidjet ćete i mene - govori kroz smijeh umjetnik u čijoj se užoj obitelji nitko nije bavio ni glumom ni glazbom.
- Prilično sam endemska pojava u obiteljskom stablu, koje je raslo u drugim smjerovima. Tek ponekad ponešto načujem o dalekim rođacima koji su bili sjajni pjesnici, pjevači i instrumentalisti - kaže Colarić.
Je li točno da je klavir naučio svirati sam, i to tek s osamnaest godina?
- Samoukost je mač s dvije oštrice koji ću uz instinkt ponosno i tvrdoglavo nositi cijeli život. Ali nemojmo pretjerivati, mnogo ljudi mi je pomoglo izravno i neizravno što se klavira tiče. Recimo da sam imao avangardnu pijanističku naobrazbu koja odudara od formalnog kanona - govori glazbenik koji nastupa s Triom Ante Reljića u kojem su i Jura Vrandečić na kontrabasu i Boris Beštak na bubnjevima. Osjeti li se generacijska razlika? I, kako mu je nastupati s ljudima koji su mnogima bili i ostali glazbeni uzori?
- Imamo radost zajedničkog muziciranja kada nam obveze i životni ritam dopuštaju. Da se ne osjeti generacijska razlika između 35-godišnjaka i ljudi koji mu mogu biti, blago rečeno, očevi, bilo bi stvarno nakaradno. Ali takve su naše unutarnje konstelacije da smo ipak blizu nas četvorica. Jer, s ljudima koji u srcu nose blagost, radost i ostvarenost uvijek je lako. S glazbenicima koji u srcu nose taštinu, gnjev i tinjajuću ambiciju nedodirnutu pravim sadržajem mnogo je teže i mukotrpnije - ističe Colarić, kojeg pitamo što je najvažnije naučio od kolega glazbenika s kojima nastupa.
- Mnogo toga. Naučio sam da je postupnost bitna, vrijeme dragocjeno, disciplina presudna, a osmijeh i zadovoljstvo zarazni - kaže glazbenik sastava koji repertoarno spaja američki jazz i šlager (Frank Sinatra, Nat King Cole, Dean Martin...) s domaćim, kvalitetom i stilom potpuno ravnopravnim autorima (Zvonko Špišić, Arsen Dedić, Drago Diklić...). Što je presudilo da se glazbenici odluče za ovakav spoj?
Složio repertoar
- Nije ih bilo teško spojiti jer ih ja nisam ni spajao. Naime, oni su to sami učinili svojom kvalitetom, ukusom i srodnim interesom. Ja sam samo složio repertoar tako da tu ravnopravnost i ljepotu inozemnih i tuzemnih autora pokušam prikazati u što raskošnijem svjetlu. I kako bih im se mogao kao izvođač još i više diviti! - objašnjava Colarić, koji kroz svoje glazbene nastupe njeguje izričaj i atmosferu jednog vremena koje polako odlazi u zaborav. Je li mu žao zbog toga?
- Svako vrijeme nosi svoj kukolj i svoje zlato, ali sigurno je da autori koje izvodim ne bi napravili što su napravili da su se vodili danas dominantnim vrijednostima koje čovjeka odvlače od njegova duha i genija. Da mi nije žao što te vrijednosti odlaze u sjenu, ne bih se ni bavio čime se bavim - kaže Ivan Colarić.