Ima li smisla raditi kazališne predstave za desetkovani auditorij? Kada na vijestima gledamo talijanske glumce koji očajavaju jer su im uoči premijere zatvorena kazališta, jedini odgovor koji se nameće jest onaj - pozitivan. Da, potrebno nam je kazalište - barem kao privid nekog normalnog, zdravog života.
Takvog je stajališta i Bobo Jelčić, koji u zagrebačkom Kerempuhu priprema novu predstavu pod nazivom "Hrvatski put ka sreći". To je druga predstava, nakon "Govori glasnije!", koju taj režiser radi u omiljenom gradskom satiričnom kazalištu.
"Moglo bi se reći da je Kerempuh za vrijeme ove koronakrize postao moje utočište", kaže Jelčić, koji s osam glumaca istodobno i dekonstruira i stvara taj neobičan sklop koji nazivamo - hrvatska sreća. Rad na predstavi počeo je još u ožujku, bio je prekinut za vrijeme lockdowna, a sada je premijera najavljena za 21. studenoga.
Taj 56-godišnji režiser poznat je po svojoj specifičnoj teatarskoj poetici; predstave uglavnom radi izvan unaprijed zadanog teksta, a ako se i bavi klasičnim dramskim predlošcima, onda ih temeljito razlaže.
Njegove predstave publika voli, i one nerijetko imaju kultni status - poput "Nesigurne priče" i "Usporavanja" u Teatru &td ili "S druge strane" u ZeKaeMu. Svoj minimalistički kazališni prosede uspješno je prenio i na film, snimivši dosad četiri igrana filma, od kojih je najuspješniji bio "Obrana i zaštita" iz 2013. godine.
Nije teško voljeti Bobine predstave. Jelčić je pravi majstor finog emotivnog nijansiranja. Ipak, meni su najdraži njegovi kazališni i filmski prvijenci: predstava "Turistički vodič" Botha Straussa u Gavelli, još iz prošlog stoljeća (1994. godine) s pokojnim Ivicom Vidovićem i Lucijom Šerbedžijom, te njegov prvi film "Ono sve što znaš o meni" iz 2005.godine, s Anom Karić kao majkom jedne simpatične zagrebačke obitelji. No, možda sam samo sentimentalna prema vremenu kada smo bili još donekle mladi.