Filip Nola, osim što odlično glumi, odlično i piše, a eto i režira. U nas netipično, a zapravo u kazalištu inače uobičajeno. Njegova treća izvedena drama, “Tri X i ja”, zacijelo je najbolja. Prije svega zato što je gradi neobična a čvrsta struktura, pri čemu je autoru, kako kaže, pomogao i rad s dramaturgom Tomislavom Zajecom, koji je u tom poslu sređivanja tuđih tekstova, pokazalo se posljednjih godina, najozbiljniji u Hrvatskoj.
Znači, Nolin tekst jest režirao Nola, u suradnji s mladom Arijom Rizvić, a na pozornici ZKM-ovoj smjestila se i publika, pred kojom traje 90-minutni igrokaz, isprva misliš horor, a poslije se pokaže da je posrijedi farsa. Prijelaz iz horora u farsu, ima li u nas takvih tekstova i režija? Ne mogu se sjetiti ni jedne.
Znači, dvije kandidatkinje dolaze na razgovor za posao u, čini se, veliku i uglednu tvrtku, a ispituje ih prilično strog i hladan muškarac. Kako njegova pitanja postaju sve neugodnija, postaje jasno da nije posrijedi samo neugodan razgovor u kojem poslodavac traži više podataka nego štogod mnogo malicioznije. Taj muškarac, kojega suvereno igra mladi Paško Vukasović, iskrsne kao ozbiljan manijak koji je žene zatočio i kani ih silovati, ako ne i ubiti. Kako se taj horor razvija, shvaćaš da će morati, što se kaže, i krv pasti. Žene se nekako oslobode, zatoče manijaka i jedna od njih probode ga njegovom injekcijom, to jest usmrti.
E sad, potom se dogodi obrat, pokaže se da je u igri jedna posve druga igra... Neću spojlati detalje, ali eto preporučujem takozvanoj običnoj publici, a pogotovo takozvanoj običnoj mladoj publici, ovu predstavu, koja je i dinamična i, što se kaže, poučna, a čini je, dakako, i dobra gluma.
Kostimi Marte Žegure isto su decentni i funkcionalni, jedino su problem detalji, primjerice cipele junakinje Petre, koje bi trebale biti svojevrstan fetiš, a ne ovako jadne. Tu Petru, rekao bih, inteligentno igra Anđela Ramljak, a mlada Petra Svrtan lijepo se otvara glumi (ne još dokraja), kao njezina kolegica Iva. Još Igra Mateo Videk, četvrtoga muškarca, a koji će proći sličan proces kakav je prošla njegova prethodnica...
Mario Mirković skladao je melodioznu napeticu, rekao bih klasičan horor, temu glazbenu, isto sa zrncem soli, a scena opet samoga redatelja jest jednostavna a izvrsna, pobuđuje i klaustrofobiju i razmišljanje.
Četvero mladih glumaca daje dakle nadahnutu glumu, čvrsto su povezani kao ansambl i vjeruju u svoje likove.
Pogotovo su me dakle oduševili mladi glumci, a ne zaostaju mnogo ni mlade glumice, no u kojih se osjeća ipak još jedno zrnce rezerve spram glume. Tekst je pametan i skaredan istodobno, lucidan i drzak, a najviše me oraspoložilo to što je lišen dociranja, žurnalističkih rješenja, uličnih dosjetki i jeftinog humora. Nola je duhovit autor ali njegov humor nije birtijaški, verbalan, nego uvučen u likove kao neuroza. Ta neuroza, strah od gubitka bilo čega, zapravo je tema ovoga dakle netipična kazališnog proizvoda koji je ujedno i nametljiv i nenametljiv, i provokativan i klasično nesklon vulgarnim rješenjima...