Repertoar Satiričnog kazališta Kerempuh, u nekom komercijalnom pogledu, stabilizirao se, nakon otprilike godine lutanja, a ova nova predstava, posljednja ovosezonska premijera, komad Une Vizek “Ja od jutra nisam stao”, u režiji Nane Šojlev, naći će također dovoljno zadovoljnih gledatelja.
Iskusna redateljica te motivirani glumci uspješno su, dakle, pročistili tekst drame, dopisali situacije, definirali likove, oživjeli potencijal teksta, koji se u čitanju nadaje skromnim. Tekst je nagrađen godišnjim nagradom Marin Držić godine 2017., bolji se nije našao. Nije ni ovaj, dakle, za koš, spisateljica zna kako napisati duhovitu repliku u duhovitoj situaciji, no uradak joj je dosta statičan i retoričan, a ni radnja nije baš svemirski brod. No, zamisao je osnovna njezina plodna: prikazuje naš domaći univerzum tobože izvrnut naglavačke. Muškarci po cijele dane rintaju na poslu i kod kuće, odriču se karijere zbog djece, plaše se i nasilja, a njihove (odsutne) supruge, kao i žene općenito, vladaju svakodnevicom, barem eto iz perspektive tih četvorice “papučara” koje gledamo na sceni sat i dvadeset minuta.
Četvorica, dakle, papučara našla se na večeri kod najvećeg od svih papučara među njima, nalaze se eto jednom mjesečno, pa lamentiraju nad svojim životima, infantilno se prisjećajući i budalaština iz ranih dana koje su izvodili. Svjesni su vlastitog, što se kaže, nedostatka, odnosno podložnosti ženama i strahu od njih, ali im to ne pomaže da se promijene. Nije u tekstu upisana samo smiješnost, ima tu i zrelosti, ti likovi su prilično zapravo dostojanstveni gubitnici, čak su i dobri ljudi, ali sitničavi, prestrašeni, kakvi, uostalom, danas većinom muškarci i jesu.
Ti papučari, kao i dva ženska lika, te kao svi koji se spominju u njihovim replikama, ne nose osobna imena, nego brojke. Ne znam treba li to ukazati na njihovu tipičnost ili na “tipičnost” potrošačkog društva, ali teatarski baš i nije simpatično rješenje. Bilo bi mi draže da se čovjek zove Drado, a ne jedinica. Glupo je i to što si “dečki” međusobno tepaju brojkama na temelju onih koje su “zauzeli” kao ekipa malonogometna, a zašto su obrojčane i njihove supruge, te odsutni ljudi - to sami moramo dokučiti, a ne možemo, niti nas, eto, zanima.
Gledamo na pozornici, koju je za, Kerempuhov standard, veoma raskošno, no odmjereno, opremila Valentina Crnković, ne jedino scenografkinja nego i kostimografkinja, Jerka Marčića u ulozi profesionalnog kuhara koji eto i doma “kuha”, zanesenog profesionalca u poslu i kućne pomoćnice i dadilje u domu. Ispod njegove pomirljive naravi nakupljaju se frustracije, koje Marčić pažljivo dozira u nastupu. Najbolji je kad se napokon pobuni protiv svoje supruge, pristigle na kraju “tuluma”, veoma primitivno, veoma šokantno, a ona ga uopće ne shvati ozbiljno. Kad joj se stane ispričavati, ni publika se ne smije. Tu suprugu vrlo lijepo, nimalo agresivno, kao zapravo smirenu, jedino često nezainteresiranu osobu, igra Ornela Vištica.
Marko Makovičić motor je izvedbe, tko zna koji put u ulozi živčanog, submisivnog a ambicioznog sredovječnog muškarca. Ovdje je možda najbolji u toj nervozi i fizičkoj gesti koja plijeni. Ozren Opačić pak je odigrao, izvrsno, možda ponajbolju ulogu. Njegov papučar šutljiv je, povučen, cijelo vrijeme “guta”, što mi tek postupno doznamo, laži Makovičićeva lika... Hrvoje Kečkeš igra pak umjetnika, pomalo odviše karikaturalno, tobože jedinog ženskara među likovima. Uvjerljiv je ali nije senzacionalan kao inače. I na koncu, najviše me razveselila Linda Begonja, koja igra susjedu Hercegovku, posve dominantu, seksualno zainteresiranu alfa-ženku tako da zbilja ne djeluje kao karikatura, nego kao realistična figura.
Inače je inzistiranje na realizmu, a u pomalo nadrealnom kontekstu, glavna vrijednost ove rekao bih komercijalne “čvrge” sa zrncem pameti.