Gavella će 5. travnja premijerno izvesti predstavu “Candide ili optimizam” prema romanu francuskog prosvjetitelja Voltairea, žestokog protivnika crkvenih dogmi 18. stoljeća. “Candide” na hrvatskim kazališnim daskama nije postavljan 30 godina: zadnji put režirao ga je Vanča Kljaković na Splitskom ljetu 1983. U Gavelli delikatnog se posla prihvatio iskusni redatelj Krešimir Dolenčić, odnedavno i intendant Dubrovačkih ljetnih igara. U njegovom “Candideu” glavnu ulogu igrat će Enes Vejzović.
“Candide” je filozofski roman, idejom i radnjom izuzetno komplicirano djelo za scensko izvođenje.
- Malo je reći komplicirano. Nisam težu predstavu u životu radio. Prije dvije godine radio sam “Candidea” na Akademiji s jednom odličnom generacijom studenata, Goran Bogdan igrao je naslovnu ulogu. Gledao sam “Candidea” davno i u Londonu. Režirao ga je moj prijatelj David Farr, bila mi je beskrajno dosadna ta predstava. Postoji i mjuzikl “Candide” koji se smatra najboljom partiturom Leonarda Bernsteina. Zanimljivo je da u jednoj knjizi, koja sadrži tristotinjak mjuzikla te upute za njihove potencijalne producente i režisere, za “Candidea” piše “savjetujemo vam da to djelo ne radite”. Naime, taj mjuzikl je beskrajno skup, traje četiri sata, ima 744 promjene pozornice. Unatoč njegovoj genijalnoj parituri, mjuzikl se dosad možda pet puta izveo. Dramskih adaptacija je po Europi bilo mnogo, ne znam koliko uspjelih. To djelo zahtijeva jednu ogromnu vještinu zbog čega ja guštam jer mogu sav zanat, koji sam ispekao u svojih 45 opera, isto toliko dramskih tekstova i 100 evenata, sada upotrijebiti. Sretan sam i zbog toga što ne radimo predstavu koja se bavi dijagnostikom kako je sve oko nas prljavo i ružno, već umjesto toga ironizira zlo o kojem je sam Voltaire itekako znao, budući da je dva puta u Bastillei završio.
Dvije dogme
Voltaire se kroz “Canidea” obračunava s Leibnizovom teorijom da živimo u svijetu “najboljem od svih mogućih”, tako što glavnog junaka, zadrtog optimista, podvrgava nizu patnji i nedaća od inkvizicije do rata, siromaštva i lopovluka. Kako se Voltaireova ideja može pojednostavljeno objasniti kroz suvremeni svijet?
- Nama je ovaj svijet predstavljan uglavnom na dva načina: ili je s obzirom na političku, nacionalnu i religijsku pripadnost “najbolji mogući”. Ako nije, onda će, jasno, biti nakon idućih izbora. Ili je ovaj svijet “dolina suza” i trebamo zahvaliti Bogu što smo živi. Dakle, živimo sukob tih dviju dogmi, gdje je posjedovanje ironičnog odmaka prema tom i takvom svijetu, kakav je Voltaire imao, jedna strašno ljekovita stvar. Uzmite govor bilo kojeg svećenika ili političara koji, bez obzira na religiju i zemlju, brani dogmu i dajte ga glumcu da ga na sceni izgovori: iste sekunde razotkrit ćete grotesku i glupost koja iz tih riječi izvire.
Candide, ma što mu se desilo, vjeruje u bolje sutra, gdje će publika možda prepoznati izrugivanje današnjice u kojoj se često, bez racionalnih utemljenja, svijet nada istome.
- Postoji scena potresa u Lisabonu koji se doista dogodio i gdje je poginulo 100 tisuća ljudi. U tom trenu Candideov učitelj Pangloss kaže “pa to je jako dobro... grad će niknuti još ljepši i stariji no što je ikad bio”. Šta to nije prekasno? Pangloss oboli od sifilisa, ali kaže “da Kolumbo nije obolio od iste bolesti, ne bismo danas imali čokoladu”. Riječ je o kauzalnosti i manipulaciji koju nam se danas servira s raznih propovjedaonica, a koja veli da je svako zlo za neko dobro... e pa sad to ti reci nekome tko je izgubio posao a ima troje djece...
Voltaireova ideja ipak je dvosmjerna. Candide upravo zahvaljujući optimizmu dolazi na koncu do svoga cilja i kaže da “svatko treba obrađivati vlastiti vrt”.
- E sad... pitanje je što je točno ta utopija vrta o kojoj on govori. Ja duboko u jednu stvar vjerujem: čovjek treba poći od toga da pomogne sebi i bližnjima. Ako možeš kroz dobro djelovati na svoju obitelj i svoja tri prijatelja, puta milijardu, to je cijeli svijet. Dakle, treba shvatiti da ono što u tvojem okruženju klije jest neko Božje djelo. Jest da je tu poruku poslao Voltaire koji se obračunavao s Crkvom kao institucijom kojoj je sama duhovnost na posljednjem mjestu važnosti, ali Voltaire istovremeno veli, da nema Boga trebalo bi ga izmisliti.
Što ste glumcima rekli kad ste razgovarali o komadu, je li Voltaire u cijelosti pohvala optimizmu ili njegovo poništenje?
- Pa rekao sam im da danas biti optimističan znači biti ciničan prema onome što ti se servira kao stvarnost, kao činjenica. Što bi rekao Kant “glup si kao činjenica”. Divna rečenica...
Zeznuti svijet u 7 dana
U tome su smislu i Candide i njegov učitelj bili optimistični cinici...
- Apsolutno. Kad se naslage gluposti maknu, otvara se mjesto za čovjeka. Uostalom, ajmo se malo svemu tome, užasnome - smijati. Što da ja radim s činjenicom što neka Hrvatska duguje 40 milijardi nečega? Šta? Trebalo bi me biti strah? Karakteristika današnjeg svijeta je život u neopisivom strahu. Počevši od gubitka posla, udarca asteroida, tsunamija, do globalnog zatopljenja i ratova, osnovna emocija je strah iz čijeg polazišta je sve potencijalno negativno i svi su neprijatelji, pa na kraju to tako i bude. A da strahu uspijemo reći jedan mali “ne”, bilo bi nam lakše. Ili kad bismo uspjeli konceptu novca reći “ne”... Znate, uostalom, podatak da nema banke u svijetu koja bi opstala ako se sedam dana u njoj ne bi desila nijedna transakcija. Ratu strahovima, u sedam dana možemo doskočiti.
Voltaire kaže da je paradoksalno više ljudske nesreće u mirnim gradovima u kojima cvate kultura, nego u ratom poharanima. Je li to točno, je li danas sretniji povratnik u skromni pasivni kraj negoli stanovnik glavnog grada?
- Moguće da je ovaj prvi vidio puno veća sranja, pa kad dođe negdje gdje ima svoju mrkvicu, kapulicu i frendove, ne vidi više problem. Kao što poznam nekoliko ljudi koji su se iz New Yorka vratili opet u Zagreb, jer je tu kvaliteta života sto puta veća. Uvijek misliš da je trava zelenija negdje drugdje. Programirani smo da smo nezadovoljni, da imamo masu potreba i želja, za koje nam je opet potreban novac. • “Candide” na nekim mjestima kao da je jučer pisan...
- Imate scenu kad Kunegunda kaže ponedjeljkom, srijedom i petkom pripadam židovu, utorkom, četvrtkom i subotom katoliku. A nedjeljom Kunegunda ne zna pripada li noć Starom ili Novom zavjetu, ne zna čija je kurva. Eto fantastičnog ironičnog pitanja iz “Candidea”: rad nedjeljom, kome pripada? Židovima ili katolicima?
Razvaljivanje kazališta
Riječ je istovremeno i o pikarskom romanu s ogromnom količinom radnje. Kako to podnosi kazalište?
- Candideu se stvari događaju... a nije Faust da o tome razmišlja. Tu se vrijeme i prostor uništavaju, to razvaljuje konvencionalno kazalište. Ali to nama, istodobno, pogoduje. Mi smo danas spremni gledati filmove s brzom montažom, a tu je Voltaire jako moderan, strašno lijepa igračka. Ja nisam to radio na način da se, ne znam koliko, kulisa izmjenjuje, radio sam tako da je cijela radnja njegova noćna mora: on je u pidžamici, nije se makao iz svoje sobe. Zamislite svoj dan, koliko u njemu ima lica, situacija, promjena uloga. I da sad to neko snimi i pusti kao ubrzanu izmjenu prizora. To je to. Predstava će trajati oko sat i 45 minuta.