Jednostavno je: svako vrijeme nosi svoje i današnju omladinu Marinkovićev Kiklop, i ovaj scenski, ne zanima. Prije svega, ukinuta je opća vojna obveza. Drugo, posrijedi je ekstenzivno citiranje raznih kozerija skupine dešperatnih novinara, a koga, dovraga, danas od mladih zanima što novinari klepeću po birtijama uoči nekakvog pretprošlog rata?
Drago mi je, dakako, što je, primjerice, Jutarnji list Kiklopa proglasio našim najboljim romanom. Rekao bih, svaki Cigo svoga konja hvali. Jest da postoji i Krležina Narodna sloga Krešimira Horvata, i još novinskih redakcija osvanulo je u našoj književnosti (a najviše u publicistici Josipa Horvata), ali Melkior Tresić ipak je najuvaženiji književni naš lik novinarski.
Strojevi pišu
Znači, svi glavni muški likovi u ovome romanu novinari su ili suradnici Jutarnjeg lista, rekao bih da i Ugo povremeno nešto piskara, jer inače malo je vjerojatno da bi ga novinari uzeli za maskotu. Svi ti likovi, muškarci, dnevni novinari, astrolozi, gaje infantilne predodžbe o ženama, a te žene, u romanu, sve odreda su intelektualno inferiorne s tim da što su inferiornije, to više se uzdaju u vlastitu seksualnu privlačnost. Nadalje, većina tih novinara ili su pijani ili su na putu da se napiju.
Na žalost, s mojom generacijom najkasnije, umrijet će kavana iliti birtija kao posljednje utočište nakon rudnika zvanog dnevno novinarstvo. Alkohol je već umro. Sad se bulji u ekrane, pravopis isto redi stroj, a sutra će i cijeli tekst napisati. Stroj.
Dakle, događa se, eto meni u životu, upravo ono o svezi čega cijelo vrijeme kuka Maestro: napredak će nas uništiti. A tko bi bio jučer-danas Maestro? Dražen Kuhn igra ga u ovoj ekstenzivnoj predstavi (tri sata i pet minuta plus stanka) redatelja Saše Anočića primireno, rekao bih. Zapravo, nikako ne odgovara predodžbi stečenoj u glavi prosječnoga takozvanog upućena gledatelja starije generacije: nije teatralan. Što je inteligentno. Ali, na žalost, nije karizmatičan.
A tko bi zapravo bio Maestro? Evo kad je već Jutarnji list posrijedi, naš posljednji Maestro bijaše Tomo Židak. Karizma se u našem poslu stjecala prije svega teškom šljakom. Židak je proizvodio planine teksta i tek poslije toga svakodnevnog “planinarenja” odmarao slonovsko pamćenje u čaši; znao je više anegdota u jedno poslijepodne ispričati negoli ih cijela hrvatska književnost ispiše u petogodišnjem razdoblju. Jedino što se nikad ne bi samoubio mokreći na dalekovod, barem ne namjerno.
Židak, dakle, nije bio samoubojica, osim što nam je svima trubio da nema šanse dohvatiti mirovinu, ali u dubljem značenju jest: nitko ne može toliko raditi ovaj posao, pio ne pio, a da mu ne iskoče osigurači. Poput Maestra, ne bijaše, osim ambalažom, cinik, negoli stoik, i taj stoički dio Maestra Kuhn je odigrao uvjerljivo. Ali nije ciničan okvir, onu surovu ravnodušnost prema takozvanim životnim ambicijama.
Opasnost nacizma
Ovih dana je u zagrebačkom HNK održan simpozij posvećen predstavi Kiklop redatelja Koste Spaića iz 1976. O njoj posredno znam podosta, najviše vjerujem Anatoliju Kudrjavcevu, a shvaćam i zašto su je studenti gledali pedeset puta zaredom. Prije svega, nije bilo ničega drugog i ničega boljeg, a, drugo, roman je doživljen kao čudo literature. I u ono totalitarno vrijeme bijaše nekako subverzivno što taj roman nikoga ne imenuje. Jedino sjenča opasnost nacizma.
Međutim, sve naše domaće rane pozorno izbjegava načeti. Kao da tim predratnim Zagrebom ne španciraju ni ustaše ni komunisti. Elem, koliko se pamti, Spaić je nedostatak radnje zamijenio živim scenskim pokretom i muzikom, a sam Melkior postao je svojevrstan Hamlet. Znači, Rade Šerbedžija je igrao samoga sebe.
Zanima me, zapravo, kako je režirana pozicija da ga Vivijana ne želi. Zašto ga ne želi? Znači, producentski gledano, Šerbedžija bijaše odviše sirovo zgodan i inteligentno energičan frajer da igra fizički zapuštenog nervčika. Ali takav je bio socijalizam. Mnogo bolje rješenje bijaše fluidni Frano Lasić u filmu Antuna Vrdoljaka, svojevrsnom remek-djelu, iz današnje perspektive. Taj će film, vjerujem, nadživjeti roman, odmijeniti ga u nekoj budućoj lektiri.
Franjo Dijak je, pak, zbilja jako smršavio za ulogu, i on je fluidan, ali nekako je previše, mimo podloge, u potrebi da sudjeluje u radnji. Zapravo, ne osjećamo da se boji, nije opsesivan. Isto mu izmiče karizma.
Ovdje kao da se redatelj Saša Anočić oslanja upravo na taj film, dramaturški, ali sve u svemu, nije se pošlo mnogo dalje od prepričavanja romana. Anočić je talentiran redatelj, predstava nije glupa, ogolio je scenu (njegova scenografija), radnja ima šarma, ima ritma, ima i glazbe (Matija Antolić), donosi zanimljivih prizora, javi se plastično pokoji lik, ali sve u svemu - lektira. I da upozorim učenike: koji ne kane čitati roman, nego ga misle prepričavati na temelju predstave. Melkior nije ubio Vivijanu, nego to samo sanja, a Maestro dakle počini samoubojstvo tako da mlazom nacilja žice dalekovoda.
Lijep ali zamara
Danas-sutra će ostati činjenica da “Kiklop” jest lijepo napisan, ali i da zamara svojim, danas se čini, ne pretjerano dubokim esejiziranjem. I taj takozvani postupak montaže prije se nameće kao prirodna posljedica nemanja radnje, negoli kakav pomno smišljan modernistički postupak.
Predstavu zapravo sidre pseudo historijski kostimi Marite Ćopo, bogati, detaljni, fino ugođeni, neki i lirski značajni, s obzirom na lik. Dijana Vidušin dala je Vivijani aktivan ton, glumi da je glupa, seksepil koristi ironično, poigrava se glasom. Jako dobra igra. I Martina Čvek kao Enka igra sa zrncem soli, opire se pasivnom položaju lika mantinele-ljubavnice, Živko Anočić kao Ugo duhovito je smiješno-tužan, a tu Marinkovićevu smiješno-tužnost najbolje igra Filip Šovagović kao Atma. Još igraju Amar Bukvić, Hrvoje Klobučar, Nenad Cvetko, Janko Rakoš i mnogi drugi mnogo manjih uloga.